Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Gospodnja molitva

U suvremenom svijetu, i osobito u Crkvi, događa se preporod molitve. Sve je više ljudi koji se predaju Duhu Svetome da bi molili i sve je više onih koji iz molitve izlaze obučeni u silu odozgor, puni radosti, spremni za nove inicijative u društvu. Svjesni smo da u svijetu postoji neodoljiva čežnja za molitvom. Ljudi za njom vape. Odlaze na Istok ili drugamo da bi naučili moliti. Suvremena Crkva mora biti prepuna učitelja molitve, a to znači iskusnih molitelja, koji moleći druguju s Bogom kao da vide Nevidljivoga, kako bi mogli utažiti žed za molitvom.

Bez molitve čovjek je fragment. Bez molitve ne može misliti unedogled, nego se vrti u krugu vlastitih misli. Bez molitve on nije sposoban podnositi teškoće nadnaravnom snagom. Bez molitve čovjek ne može autentično ljubiti jer Bog je ljubav, Bez nje čovjek ne zna što je istinska nježnost. Čovjek bez molitve ostaje zarobljen u ovozemnosti u nevidljive sile zla. Molitva nam se stoga otvara kao mogućnost vrhunskog školovanja. Za molitvu doista možemo reći da je Božje sveučilište, Božja škola, Božja akademija. Sv. Ivan Vianey kaže da je molitva najljepše što je Bog darovao čovjeku.

Bez molitve čovjek ne može vjerovati. Vjera je naime i povjerenje. Tek se u molitvi može susresti s Bogom i u tom susretu doživjeti povjerenje u njega. U molitvi čovjek razumije Božju riječ, proniče je i može je sigurno prihvatiti. Onome koji vjeruje sve je moguće, kaže Isus (usp. Mk 9,23). Stoga su vjera i molitva neodjeljivo povezane. Bez vjere čovjek ne može moliti. A bez molitve ne može vjerovati. Čovjek najprije počinje vjerovati na temelju onoga što je čuo o Bogu i na temelju povjerenja u onoga tko je već počeo moliti. U toj intelektualnoj vjeri on ulazi u molitvu i u njoj susreće živoga Boga. Tako njegova vjera postaje živa, iskusna i osobni susret sa živim Bogom. Iz takve molitve njegova vjera postaje osobna i povjerljiva, u njoj se oslanja na Boga, predaje mu svoj život i prima Božji život u sebe. Tako po vjeri Bog prebiva u našim srcima.

Vjera je u ljudskom životu tkivo bića. Bez vjere ne možemo ništa učiniti. Vjera je nevidljivo povjerenje kojim se predajemo životu, prolazimo dane i noći, susrećemo ljude, radimo, planiramo i nadamo se boljitku. Zato što vjerujemo, povjeravamo se snu, uvjereni da ćemo se iz njega probuditi. Budući da vjerujemo, uzimamo hranu, uvje reni da će nas ona ojačati, a ne otrovati. U vjeri hodamo ulicom i prostorima, u vjeri se približavamo ljudima sigurni da nas neće napasti ili uništiti Pa i škole uvelike funkcioniraju po vjeri. Učenik i student vjeruju onima koji im predaju u školama i na fakultetima. Vjera je prema tomu nešto nevidljivo, a stvarnije od vidljivog. Ona je temelj i osnova našega života. Bez nje bi život bio nemoguć.

Vjera nije mjerljiva i stoga se ne može znanstvenim pokusima dokazivati. Ona nije uvijek racionalna, nego više iracionalna. No iracionalno nije irealno, nego, naprotiv, realnije od racionalnoga. Ljudsko ja također je iracionalno, ali zbiljsko. Naše su emocije iracionalne, ali zbiljske. Ljubav nije racionalna nego iracionalna, ali itekako zbiljska. Bez ljubavi čovjek fizički ne može opstati. Temelj našeg života dakle nije vidljivo, nego nevidljivo. Osnova našeg življenja nije nešto znanstveno, eksperimentalno dokazivo i mjerljivo, nego nemjerljivo i znanstveno nedokazivo, a postojeće. Postoje aksiomi, koji se ne dokazuju, nego ih se prihvaća. Postoje prve ljudske istine, koje se ne mogu ničim dokazati, nego se naprosto prihvaćaju kao takve. Vjera je toliko očevidna da ona i ne treba dokaza. Vjera je, naime, sâm život naš.

Budući da je molitva razgovor s Bogom, ona nije isto što i znanstveni eksperiment. Znanstveni eksperiment odmah pokazuje rezultate. Sve se događa brzo. Molitva, međutim, kao i život, zahtijeva trajanje. Život raste poput biljke koje rast ne vidimo, ali nakon izvjesnog vremena vidimo da je izrasla. Tako i čovjek koji ulazi u molitveni razgovor s Bogom; tek se nakon nekoliko dana na njemu zapaža da je drukčiji, a on svjedoči da je postao nov, radosniji, spašen. Čovjek koji jednom počne istinski moliti ne može više prestati. Molitva kao da postaje njegovo vlastito biće. Bez molitve čovjek je osuden na smrt. Čovjekov život, naime, ovisi o komunikaciji s Bogom. Stoga je čovjekova budućnost molitva, Mogli bismo reći da je molitva otvaranje vrata u nebo ili da je molitva, zapravo, već ulazak u nebo. Molitva je povratak izgubljenoga sina kući, vraćanje izgubljene ovce pastiru, izlazak iz mraka u svjetlo, prelazak iz smrti u život.

Jasno je odatle zašto je važno naučiti dobro moliti Gospodinovu molitvu. Čovjek tek po molitvi može postati cjelovitim čovjekom. Pozitivna znanost ne može stvoriti čovjeka, niti ga može učiniti čovjekom. Ona radi sa zakonima materije i može unaprijediti cjelokupnu materiju i materijalni svijet, ali ne i čovjeka. Biblija nam već u drugom poglavlju Knjige postanka kaže da je Bog postavio čovjeka gospodarom svim stvorenjima, dok je čovjekov gospodar samo Bog. To znači da čovjek može mijenjati i usavršavati svu prirodu i sva stvorenja, ali njega samo Bog može usavršiti. Budući da je i čovjekovo tijelo materijalno, moguće je da čovjek vlada svojim tijelom i da ga liječi. No budući da čovjekov duh nije u njegovoj vlasti, nego u Božjoj, samo ga Bog može liječiti. Čovjeka ne možemo etički, moralno i du- hovno promijeniti injekcijama, lijekovima ili kakvim fizikalno-kemijskim procesima u laboratoriju. Materijalnim i tjelesnim mijenjanjem čovjeka ne mijenjamo njega, nego samo njegove materijalne elemente. Zato nema nikakve mogućnosti da se u laboratoriju stvori svetac, velik umjetnik, ili da se stvori čovjek etičke moralne visine, savršen, pristojan, čestit, dobar slobodan. Kao što se usavršavanjem kojeg instrumenta, recimo gitare, orgulja, klavira, violine, ne usavršava umjetnik koji svira na tom instrumentu, tako se i usavršavanjem tijela ne usavršava osobni dio čovjeka. Sigurno je: što je savršeniji instrument, to će bolje umjetnik na njemu svirati; također, što je bolji umjetnik, to će melodija biti bolje odsvirana. No instrument i umjetnik usavršavaju se odvojeno i na različite načine. Postoje materijalni zakoni po kojima se instrument usavršava, a postoje i duhovni i moralni zakoni po kojima se umjetnik usavršava. To su različiti zakoni.

Jednako tako ne možemo laboratorijskim usavršavanjem stvoriti religiozna čovjeka ili čovjeka koji će postati toliko svet i tako prijatelj s Bo- gom da može činiti čudesa. Materijalno usavršavanje ne znači i moć nad prirodom, nego samo moć unutar prirode i njezinih zakona. Tek duhovno usavršavanje daje moć nad prirodnim snaga- ma. Osnovna zabluda ideologijâ, bilo znanstvenih, bilo religioznih, bilo filozofskih, bilo političkih, jest u tome što ne uviđaju te bitne razlike između čovjeka kao duhovna bića i čovjeka kao materijalna bića. One ne uviđaju da je čovjek tijelom vezan uz prirodu, ali da duhom daleko nadilazi svijet i prirodu. Stoga dok za njegovo tijelo i sav materijalni svijet vrijede prirodni zakoni, te se znanošću trebaju usavršavati, dotle za njegovu osobnost, a to znači duhovni supstrat, postoje drugi zakoni: duhovni, etički, moralni i kulturni. Ne bude li čovjek po tim drugim zakonima usavršavan, sva će mu znanost biti na štetu, a ne na korist. Kao što ni krajnje usavršavanje jednog instrumenta neće stvoriti izvrsnu glazbu ako umjetnik nije savršen. Osnovni problem svijeta leži u čovjeku i njegovu razvoju u viši stupanj religioznosti, kulture, vjere i slobode. Prirodna je znanost izvrsno napredovala, ali je duhovna znanost zaostala. Zaostao je apravo čovjekov duhovni rast i otuda nastaju bolesti. fizičke, psihičke i duhovne, otuda dolaze kulturne anomalije, otuda nastaju ropstva, ratovi, mržnje, ubojstva, patnje i trpljenja. Da bi nestali ratovi i mržnje, da bi nestalo trpljenje i patnja, potrebno je da čovjek toliko duhovno napreduje, da zagospodari svime i tako onemogući zlo.

Istodobno, treba uvidjeti da nije isto napreduje li čovjek prema Bogu ili prema nekom općenitom duhovnom razvoju. To znači da nisu dovoljne samo filozofije i meditacije i ine psihičke metode koje bi htjele da čovjek svojim duhom sebe liječi i oslobađa. Čovjek je samo stvorenje, i k tomu palo stvorenje, otkinuto od svojeg izvora i stoga podložno ropstvu svijeta. Ne dostaje ni hvatanje veza sa stvorenim duhovima, kao u spiritualizmu i okultizmu. Sve su to samo nova ropstva i zatvaranje u začarani krug stvorenog i ograničenog. Izvor čovjekova života nisu ni anđeli, niti kakvi duhovi, a najmanje čovjek sâm. Samo je Bog čovjekov život i tek u komunikaciji s njime čovjek ima beskrajne mogućnosti razvoja. Tranzistor ne može usavršiti sama sebe, nego mu treba izvrstan program da bi bio dobar. I najizvrsniji tranzistor oneraspoložit će slušatelje ako je program koji prenosi loš. Ako se čovjek usmjeri na duhovna stvorenja, tada neće biti savršen nego opet ograničen i upast će u novo ropstvo. Istinsko oslobođenje čovjekovo leži samo u Bogu, vrhunskom apsoluttnom svemoćnom biću, inteligentnom i istinitom, koji je čovjekov život. Stoga samo zakoni koje mu je Bog dao čovjeka mogu voditi Bogu i vlastitoj slobodi. Bog je dao mnoge zapovijedi, a Isus Krist sveo ih je na dvije bitne: ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku.

Prirodni zakoni su čvrsti. Oni su ispravni nikad se ne može raspravljati jesu li dobri ili zli, jer oni to ne mogu biti. Dobro ili zlo može biti samo slobodno biće. Prirodni su zakoni mrtvi. Duhovni je zakon pak duh života i duh ljubavi. Ako se čovjek razvija bez ljubavi, odlazi stranputicom, u bolest. Besmisao u čovjeka nastaje onda kada traži ispravnost svih prirodnih zakona, ali ne traži istinu u ljubavi. Jer istina nije samo suglasje čovjekova razuma sa stvarnošću. Čovjek naime uviđa samo djelić, fragment stvarnosti. Istina je u Božjem suglasju sa stvarnošću. Čovjek treba spoznati samo istinu koju ima Bog. Božja istina nije kruta, mehanička, mrtva, hladna istina nego osobna. Zato je Božja istina vezana ljubavlju. Istina se nalazi u ljubavi i ljubav u istini. Istina bez ljubavi ubija, a ljubav je bez istine egoizam. Istina i ljubav sigurno vode cilju. Suvremena je znanost postala ideologija, zavela je čovjeka, svinula ga u samoga sebe, zatvorila u svijet materije i ugrozila mu život. Čovjek, zatvoren isključivo u materijalni svijet, zna samo za smrt kao krajnji domet svojega života. A to je besmisao.

Znanost čovjeku omogućuje brzu komunikaciju među ljudima. Brzina prometnih sredstava pretpostavlja cilj kojem treba žuriti. Čovjek bez molitve ne zna kamo treba ići. Zato mu znanost postaje besmislena. Lijepo je to izraženo u jednom kazališnom komadu u kojem glavni lik sjedi u vozilu i kaže: “Ja jurim, jurim, jurim. Ne znam kamo jurim, ali znam: što brže jurim prije ću stići na cilj.” On juri, a ne zna kamo i nema kamo. Juri nikamo. To je besmisao. Znanost želi da pod svaku cijenu sve unaprijedi, da omogući silnu brzinu, da stvori standard, luksuz, da oko čovjeka umnoži što više materijalnog bogatstva. Sve to čovjeku postaje grob. Tehnika ga ubija ako njome ne vladaju čovjekovi moralni zakoni. Nemoć da vlada onim što je stvorio tjera ga u rezignaciju. Čemu sve to dobiveno uz preveliku cijenu, ako nije unaprijedilo čovjeka, nego ga ostavilo nemoćnim pred zlom, patnjom i smrću i nije mu riješilo tajnu svemira i vlastite egzistencije. Što ćemo s vreme nom koje smo dobili bržim komunikacijama putem suvremenih vozila i masovnih medija. Čovjek je poput dvojice prijatelja, Japanca i Švicarca, koji su se sreli u Zürichu, kako kaže anegdota. Izlazeći iz trgovine ugledali su tramvaj u stanici. Švicarac je rekao prijatelju Japancu: “Požurimo, ako stignemo ovaj tramvaj, dobit ćemo dvije minute.” Požurili su i stigli. Švicarac se hvalio: “Pune dvije minute smo dobili.” A Japanac upita: “Što ćemo sada s te dvije minute?”

Što ćemo sa svom znanošću ako smo u duhovnom pogledu ostali robovi strasti, požuda, svijeta, ako smo počeli služiti svijetu umjesto da svijet služi nama, ako smo ostali nedorasla djeca, maloljetnici, neslobodni, mrzitelji jedni drugih, nesposobni da budemo djeca Božja. Znanost nam treba, u to nema sumnje. Bez znanosti čovjek ne bi bio čovjek i dostojanstveno Božje dijete. On se mora usavršavati, to mu je naređeno kod stvaranja. Znanost pokazuje čovjekovu intelektualnu veličinu. A ratovi i mržnja pokazuju njegovu duhovnu i duševnu inferiornost. Zato treba osloboditi i tu drugu stranu, kako bi čovjek bio cjelovito slobodan. Znanost je nužna i dobra, ali nije dostatna i nije jedino od čega čovjek živi. 

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić