Na putu s Tomislavom Ivančićem
PONEDJELJAK, 16. 12. 2024. – Jesam li u istini?
I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«
Znate, dokle god se mi tu ne obratimo, nema Isusa u nama. Nema Isusa, nema spasa. Te su navike, osobito religijske, tako okamenjene. Vi morate biti strašno u volji da to uspijete. Isus je tri godine s apostolima vodio muku. Onda je rekao: nema druge, mora doći Duh Sveti. (…) Pa daj, promislite, daj jednom Isusa slijedite. Nemojte slijediti pobožne duše. One u svakom od nas žive. Ona stara pobožnost koja ne dopušta da Isus ima pravo, pazite, vidjet ćete kako se buni: „Kako možeš to govoriti?“
Tomislav Ivančić: Nagovor (07.03.2016.)
U meni živi farizej, svojeglavi pravednik, slijepac koji ne vidi sebe, ne pozna ni tko je ni što je, ali odbija pomoć, pametniji je od Isusa, on bi i Bogu u svojoj sljepoći određivao što može, a što ne može, kako se smije, a kako ne smije ponašati. Katkad ni sam nisam siguran jesam li u pravu kad primjerice, korim bližnje (ili sebe) pa znam upadati i u srdžbu. Čas se sam sebi činim da sam u pravu (a volim kad sam u pravu, a drugi u krivu), čas da upadam u grijeh, u farizejštinu.
Kako li se čovjek lako izgubi i utone u skrivene grijehe.
Kako uopće spoznati istinu, jesam li u dobru ili sam skliznuo u zlo? U tim slučajevima preostaje samo utjecanje Isusu i zazivi koje nas je učio profesor:
Oče, pošalji Duha Svetoga, Duha Istine! Sine, pošalji Duha Svetoga, Duha Istine! Dođi, Duše Sveti, Duše Istine! Gospodine Isuse Kriste! Oče, Sine, Duše Sveti! Svemogući vjekovječni Bože!
Ili onaj meni tako drag, Bartimejev: Isuse, Sine, Davidov, smiluj mi se! (Što hoćeš da ti učinim?) Gospodine, da progledam!
Preostaje samo Isus i vjera u njega, jedina čvrsta točka u ovoj igri sjena kojoj smo izloženi u ovome svijetu i u našoj varljivoj, ranjenoj naravi.
Pripremio: Grgo Mišković
