Pripremile: Krunoslava Kolovrat i Anđela Čale

Donosimo vam iskustva iz Bljeska koja su plod nagovora koje nam je ostavio prof. Tomislav Ivančić. U prošlim brojevima časopisa već smo detaljno govorili o Bljesku, tako da se nećemo ponavljati, nego vam skrećemo pažnju da potražite prijašnje brojeve časopisa ili tekstove na našem portalu ako vam je potrebno dodatno objašnjenje. Hod kroz Bljesak je put do osobe Duha Svetoga, do oživljavanja naših sakramenata.

Profesor je vjerovao i doživio kako je i danas moguće povjerovati i biti poput prvih apostola. Želja je to i svih nas koji kročimo kroz formaciju Zajednice Molitva i Riječ, a tako i kroz treću točku formacije koja se zove Bljesak. 

Iskustva iz Bljeska 

Sudjelujući u dvadesetak susreta Bljeska, odlučih se ‘odlijepiti’ od iskustva kako je naša vjera još jako mala, da je na samom početku, daleko od stvarnog iskustva Duha Svetoga. Duboko sam promišljala o prošlotjednom nagovoru, makar sam se vraćala i na ostale, ali me ovaj posebno dotakao. Najprije u uvodu u molitvu uočila sam da je nužna moja osobna preobrazba, moj pristanak, moja odluka da se mijenjam kako bi se Duh Sveti mogao nastaniti u mom srcu. Nagovor je iznjedrio jasnoću kako je Duh Sveti već tu, samo ga treba prihvatiti i pustiti mu da djeluje i da me On osposobljava za ono djelo za koje me Bog stvorio. Iskustva sile Duha Svetoga koje je imala Prva Crkva, kao i naša Zajednica 1975. godine u Davoru, događaju se stalno. To isto iskustvo Duha Svetog možemo doživjeti danas, bila je jasna voditeljica. 

Samo velika želja da se vratim Gospodinu i da budem ono što On želi, nadvladala je moju slabost i nemoć. Jasnoća baš te istine dogodila se kroz koji dan, na svetoj misi. Nastupio je mir i nutarnja sigurnost da je On tu i da na mene računa. Spoznaja koju sam oćutjela bila je puno izražajnija od emocija, suze koje su potekle bile su samo znak moje osviještenosti. Ne mogu reći da me nosio neki veliki zanos. Postojala je samo jedna duboka sigurnost da Bog zna za mene i čežnja od srca se prepustiti Isusu. 

Svećenik je imao homiliju o blaženstvima, no ja sam promišljala o svojim vlastitim slabostima i grijesima. Samo su dolazili jedan za drugim. Na koncu su mi postale jasne moje najteže slabosti: silna potreba da me drugi razumije i neodustajanje od srdžbe na ljude koji su činili zlo mojoj obitelji. Shvatila sam kako sam se do sada samo pretvarala kako to otpuštam, ne samo u molitvi, nego i u ispovijedi. Silno sam htjela da se to popravi, zapravo, jako sam se ljutila i na Isusa zašto to trebam trpjeti. Na ovoj svetoj misi ta ‘omča’ je konačno spala s moje nutrine. Ti ljudi su samo moja šansa za Nebo, shvatih da je moram iskoristiti.  

Tako nanovo krenuh u život koji vodi u puninu, čežnja mi je ne odustati. 

Ana Marija, ZMR Split


“Bljesak” je za mene došao kao duhovno raspirivanje vatre koju sam dobio tijekom ovih 18 godina otkad zalijevam onu biljku koju sam dobio kroz hagioterapiju, a potom i evangelizaciju. Istinski dolazak do dubine susreta s Isusom doživljavam kroz korake u Bljesku kao nešto što ne mogu nigdje drugdje naći, doživjeti ni pročitati. To je iskustvo Puta koji nas vodi k Njemu i poziv koji me vraća poslanju kao član ZMR. Kroz Isusa kojem je sve moguće stalno se vraćam temeljima i bazičnoj sigurnosti svoje osobnosti i povjerenju u Njega. Raspirujem vatru Duha Svetoga koja zahtijeva duhovni rad na sebi i izazov s traženjem odgovora na svakodnevna pitanja.

Klečanje i motrenje u Njega pomaže da se sjetim gdje naći mir duše i ostaviti svaki dan iza sebe s blagoslovom. Zahvaljivanje na patnjama, problemima i bolestima otkriva mi da sve ima svoj smisao jer moj život je uvijek dobitak i dar.

Vjerujem da će ovaj Bljesak ostati kao stalni duhovni udžbenik koji će me uvijek podsjećati kako ojačati duhovne mišiće nakon umora i traženja odgovora.

Robert Šimić, ZMR Šibenik


U “Bljesku” sam čula za novu inteligenciju i to me jako zainteresiralo, silno sam to htjela doživjeti. Već sam imala iskustva kada bih učinila nešto krivo, u sekundi bih znala da sam pogriješila i silno sam žalila zbog toga. Nedostajao mi je taj predkorak, trenutak da odreagiram ispravno na vrijeme ili barem onaj korak poslije u kojem bih se oslobodila krivnje i grižnje savjesti. Nedugo mi se na poslu dogodila situacija kada je šef sasvim slučajno saznao za jedan moj propust, nemarnost. Jako se naljutio, čak je razmišljao o tome da mi dade otkaz. Kad sam čula za njegovu reakciju, nije me to ni šokiralo niti uplašilo jer sam znala da sam pogriješila i da do ovoga ne bi ni došlo da sam napravila sve kako treba. Odlučila sam kako ću ono što slijedi hrabro prihvatiti. Pomirila sam se sa situacijom. Tek što sam to pomislila, u meni se dogodio preokret. “Pa ne mora biti tako, ne moram biti kažnjena, pa može to završiti i dobro za mene.

U tom trenu doživjela sam da sam Božje dijete, uronjeno u Njegovu ljubav, Njegovu sigurnost. Rodila se u meni velika nada kako ja stvarno mogu ispraviti to što sam pogriješila, mogu to promijeniti, izgladiti. Osjetila sam toplinu i neizmjernu potrebu unijeti Ljubav u ovu situaciju.

U mislima sam stala pred svog šefa i unijela njega i sebe u praštanje, znala sam da je to najbolji put do novog odnosa među nama. Ponavljala sam u duhu:

Oprostite što sam bila nemarna, uvrijedila Vas, iznevjerila Vaše povjerenje, žao mi je… Opraštam i ja Vama što ste u ljutnji tako reagirali prema meni…” 

Još je potrebno takvih opraštanja, ali ja sam i dalje na svom radnom mjestu. Je li se to u meni razvila neka nova inteligencija ili barem maleni tračak, ne znam, ali znam da je donijela veliku radost u moje srce.

Nikolina Horvatić, ZMR Zagreb


Povremeno imam problema s migrenama koje znaju trajati i dva dana. To me onesposobi i oduzme ono malo vremena koje bih posvetila obitelji uz posao te to teško podnosim. Petak je bio takav dan, a i u subotu sam se probudila u 6 sati ujutro opet s migrenom. Osjetila sam nemoć, čak i za molitvu. Kratko sam se sabrala, zaronila u svoju egzistenciju, sjetivši se odakle dolazim i kamo idem, a onda zamolila Oca nebeskog da položi ruke na mene. To isto zamolila sam i Isusa, sjetivši se kako On nikog nije odbio, rekavši mu da znam da fizičko zdravlje nije životni prioritet, ali da mi je sad bitno. Onda sam se obratila Mariji, nebeskoj Majci jer ona zna što znači prolaziti kroz patnju, biti odvojena od svojeg djeteta koje te treba te da i ona položi svoje ruke na mene, da to prihvatim kao što je i ona. Sjetila sam se potom svog zaštitnika, svetog Petra. Prema onom što znamo, nije puno vremena provodio sa svojom obitelji, ali je Bog našao način da to oplodi. Svetom Ivanu Pavlu II. rekla sam kako znam da je i on bio teško bolestan, pa ipak se radovao, pun Duha, neka položi svoje ruke na mene. Na koncu, na red je došao moj Anđeo čuvar: “Ti nemaš tijelo i sigurno me ne razumiješ, ali pun si Duha. Položi svoje ruke na mene!” Ostala sam u dubokom miru. Za sat vremena migrena je nestala.

Petra Ivković, ZMR Split


Našao sam se s kandidatima za Zajednicu zbog koordinacije ispita. Nakon što sam prenio sve bitne informacije, poveo sam molitvu. Molitva je krenula već poznatim putem. Prvo sam ih pozvao sabrati se, oprostiti svima koji su nas povrijedili, zatim se pokajati za svoje grijehe i propuste te posvijestiti Isusovu nazočnost uz njegovo obećanje: „Gdje su dvojica u moje Ime sabrani, i ja sam s njima.“ Zadržali smo se na Isusovoj prisutnosti među nama te tako krenuli u molitvu. Posvješćivanje cijelog Isusovog dolaska, spasenja, otkupljenja i to tako da je to baš za svakog od nas, da je evanđelje osobna stvarnost.

Taj osobni susret s događajima Isusovog života otvara naše srce: Isus se rodio zbog mene, živio za mene, za mene je propovijedao i činio čudesa da ja povjerujem da je On Bog, a ne samo čovjek, došao je mene ozdraviti i iscijeliti, za mene je išao u smrt, za mene je uskrsnuo, donio mi da ja budem dionik božanske naravi, meni šalje Duha Svetog… Isus je baš mene pozvao na obraćenje iz moje lađe svakodnevnih poslova, zove me da budem njegov učenik i krenem za njim.

Ova molitva izašla je iz Bljeska kojeg trenutno prolazim. Sve što sam želio tijekom molitve da oni posvijeste sebi, prvo je duboko i egzistencijalno prolazilo kroz mene. Jedino što sam fizički osjećao bila je maska koja mi je bila na licu, a ostatak tijela kao perce lagano. Ovo mi je bio prvi put da sam imao ovakvo iskustvo u molitvi. Bilo je lijepo toliko da sam se osjećao kao apostoli koje je Isus poveo sa sobom na goru Tabor i nisam htio da molitva prestane. Budući da su ljudi trebali otići svojim domovima, završili smo molitvu. 

Tin, ZMR Split

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.