NA NEBESIMA
2. dio
Nebesa su prostor koji je gore, zemlja je dolje. Stari zavjet govori da zli prebiva u podzemlju. Na zemlji su ljudi u dobru i u zlu, a gore na nebesima jest Bog. Prema tome, izraz na nebesima označuje također etički i moralni vid čovjeka. Ono što je nisko, što je odvratno, što je zlo i negativno – to je dolje. Na to se otresamo, po tome pljujemo, to bacamo – jer je nisko. U našem govoru ono što je vrijedno i dragocjeno – visoko je i uzvišeno, gore je i nedokučivo. Promatrajući izraz na nebesima u moralno-etičkom smislu, možemo reći da je Bog ondje gdje je dobrota, gdje je ljubav, gdje nema ni sjenke mijene, ni zla, ni mraka, ni negativnosti. Na nebesima značilo bi da je Bog najsavršenije biće, da je Bog iznad svih drugih bića, pa i duhovnih, savršeniji od svih njih. Sve najplemenitije, najotmjenije, najčudesnije, najbolje, prepuno sućuti, dobrote, ljubavi, milosrda, vjernosti, pravde, jakosti, velikodušnosti i radosti to bi bio Bog. Gdje samo apsolutno dobro prebiva, ondje je Bog. On je iznad svega stvorenog, iznad svega ograničenoga jer je sve njegovo djelo. On sâm nestvoren je odvijeka. Bog je najuzvišeniji, na najvišem prijestolju stoji, kaže Stari zavjet. On je nedokučiv, njega se ne može okaljati, ne može prevariti; on je sama svetost, sama dobrota, sama nježnost, sama ljubav.
Nakon smrti čovjek odlazi u nebo. No postoji i mogućnost da ode u pakao. Čovjek dakle može ići ili gore ili dolje. Može se uzdići ili pasti. Bog je sišao u naš grijeh da nas iz pretpakla povuče gore k sebi. Isus je kao čovjek uzašao iznad svih nebesa, sjeo zdesna Ocu i omogućio nam da se uspnemo k njemu. Naša je domovina na nebesima, kaže sv. Pavao (usp. Fil 3,20). Ako je Bog posvuda, onda »na nebesima« ne znači da ćemo mi biti na nekom određenom mjestu, nego znači da ćemo biti gdje i Bog. A Bog je ondje gdje je sve najsavršenije i najbolje. Doći u nebo znači biti uzdignut u Božje naručje, doći u Božje srce, biti dionik Božje naravi (usp. 2 Pt 1,4). U svakom slučaju, Sveto se pismo obično izražava antropološki, simbolički, usporedbama. Naime o duhovnoj stvarnosti nemamo konkretnu sliku, predodžbu, ni pojam. Duhovnu stvarnost nemoguće nam je izraziti. Stoga je možemo izraziti samo usporedbama. Tako je i izraz »nebo i nebesa« vidljiva, opipljiva i čulna usporedba za ono što nije ni vidljivo, ni opipljivo, ni čulno, nego duhovno.
Tu najčešće nastaju nesporazumi. Sveto pismo redovito se izražava paradoksalno i pjesnički. To je način kojim nam dočarava duhovni svijet. Jer sv. Pavao kaže da oko nije vidjelo, uho nije čulo i srce ljudsko nije osjetilo što je Bog pripremio onima koji ga ljube (usp. 1 Kor 2,9). Stoga bi na nebesima moglo značiti upravo nedokučivost Božjeg bivovanja, prostore koji su nama nepredočivi, ali koje ipak želimo ljudski dočarati. Tako Isus o »kraljevstvu nebeskom« govori raznim sli- kama i pričama, govori o Ocu nebeskom kako bi označio da je Bog naš Otac na drugi način nego su to naši zemaljski očevi.
Nebesa i nebo bili bi dakle neka vrsta šifre za božanske stvarnosti u kojima ćemo i mi jednog dana boraviti, gledati ih i razumjeti. No čovjek ne može vidjeti Boga i ostati na životu, kaže Stari zavjet. Potrebno je najprije svući sa sebe staro, zemaljsko i ograničeno da bismo mogli gledati neograničeno. Stoga nas smrt vodi prema nebu. Najprije smrt grijehu, a onda i smrt tijelu, da bismo uskrsnuli produhovljeni, novi i sposobni za božanske stvarnosti. Stoga se o nebesima govori kao o nečemu što je nakon smrti. No nakon smrti ne znači samo nakon naše tjelesne smrti, nego prvenstveno nakon posvećenja čitava bića da bismo bili sposobni za duhovni, vječni život. Stoga »u nebo« neprestano ulazimo oslobađajući se grijeha. Zato Isus kaže: »Carinici i bludnice prije vas ulaze u kraljevstvo nebesko« (Mt 21,31). On ne kaže: »ući će prije vas«, nego »pretekoše vas«. To se dakle sada dogada.
Ulaskom u nebo ujedno se označuje čišćenje od grijeha. Zato će Isus reći apostolima: »Vi ste već čisti zbog riječi koju sam vam govorio« (Iv 15,3). Izraz na nebesima značio bi najčišće prostore, prostore koji su potpuno profinjeni duhom, koji su u svakom pogledu najviša ljepota, čistoća, dobrota i svetost. Radi se dakle o sveobuhvatnu aspektu: Bog je ondje gdje je sve najsavršenije.
Još je bolje reći: Bog nije nigdje, nego je on sâm savršenstvo, on je nebo, on je sâm nebesa u kojima prebivamo zauvijek. Nebo je isto što i život vječni. Isus kaže: »A ovo je život vječni, da upoznaju tebe, jedinog istinitog Boga i koga si poslao, Isusa Krista« (Iv 17,3). Život vječni je u tome da spoznamo Boga.
No spoznati Boga u svetopisamskom smislu isto je što i biti sjedinjen s njime. Spoznaja u svetopisamskom smislu od spoznajnog objekta ulazi u spoznajni subjekt. To je zapravo sjedinjenje spoznajnog objekta i spoznajnog subjekta. Spoznaja neba bila bi dakle spoznaja Boga, a to znači čovjekovo sjedinjenje s Bogom. Bio bi to zagrljaj s Bogom, dioništvo u božanskoj naravi.
Tako nam opet izraz na nebesima otkriva duboko blago objave, nas samih i Boga.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
