NA NEBESIMA
Sljedeći element »Očenaša« glasi: na nebesima. Nebo je mjesto ili kvaliteta u koju čovjek treba ući kao spašeno biće. Nebo je ujedno prostor gdje borave duhovi. U religijama je nebo boravište najvišega bića ili drugih nadzemaljskih moći i simbol transcendentnoga, beskonačnoga i svemogućega. To je mjesto za čovjeka nedokučivo. U mnogih naroda i plemena i nebo je samo božanstvo. U drugih pak nebo znači zrak, vjetar i oluju, što su manifestacije božanstva. Često se nebo smatra prostorom u kojem glavno božanstvo prebiva s ostalim nadzemaljskim bićima. Smjeti vidjeti nebo čežnja je svih religija.
Nebo također predstavlja prostor u kojem prebivaju odijeljeni ili duše dobrih pokojnika, jer ondje nema boli ni patnje. U Starome zavjetu nebo je masivna građevina iznad zemlje. To je firmament, čvrst prostor u kome su pričvršćeni snijeg i tuča, kiša i vjetar, sunce, mjesec i zvijezde. U najgornjem predjelu neba prebiva Bog, okružen nebeskom vojskom anđela. Bog drži zemlju, on je gleda i njome vlada. Tamo će doći duše pravednika. S neba dolazi spas čovjeku.
U Novom se zavjetu tom shvaćanju dodaje da Otac »ozgor« govori, njegov glas se s neba čuje, srdžba Božja odatle dolazi. Za izabrane je to mjesto spasa. Krist je s neba sišao. Otac je Otac nebeski i njegovo je kraljevstvo nebesko. Onamo će Krist povesti izabrane. Teološki gledano, nebo je simbol za stanje spasenja ljudi koji su s Bogom sjedinjeni. Ono nije mjesto, nego osobno zajedništvo vjernika s Kristom.
Obično se kaže da je Bog na nebu. To međutim nije bez nedoumica. Naime, prvi redak Knjige postanka kaže doslovno: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« Ako je Bog stvorio nebo, onda on nije u nebu, jer on je odvijeka nestvoren i ne može biti u nečemu stvorenom. Ako je Bog stvorio nebo, gdje je onda bio prije toga? Nastaje dakle pitanje: gdje je onda Bog i što je nebo? Sv. Pavao kaže da su zli duhovi nebesima i da nam se boriti protiv njih (usp. Ef 6,12). Bog ne može biti ondje gdje su zli duhovi. Što onda znači izraz koji jesi na nebesima? Za starozavjetnog pisca nebo je prostor koji je poput zraka, fin, gotovo nevidljiv, neopipljiv. To je prostor koji je neizmjeran, nedokučiv, koji sa svih strana obuhvaća čovjeka, čovjek je u njemu i on je u čovjeku. Prema tome, bilo zrak bilo prostor izrazi su za Boga koji je nevidljiv i koji sve obuhvaća. On kao glasnike šalje vjetrove, kaže psalam, a oni su također nevidljivi. Izraz koji jesi na nebesima želi nam reći da Bog nije materijalan, kao svijet i kao mi, i da je sveobuhvatan a opet nevidljiv, da je »od materijala« koji se ne dâ dokraja izreći. Kao što zrak i zračni prostori sve obuhvaćaju, tako i Bog sve obuhvaća.
Kao što nam pisac Svetog pisma sugerira prostore gdje Bog jest, tako nam i samoga Boga negdje postavlja. Bog stoluje nad vodama, on je nad nebesima, on je iznad zvijezda – kaže sveti pisac. Sigurno je da kad bi Bog negdje bio, onda ne bi bio Bog. Upravo izraz na nebesima želi sugerirati da je on sve i svugdje. Na nebesima dakle ne bi označavalo neki prostor, ne bi značilo da je on negdje na nekoj zvijezdi i planeti, nego da je on naprosto svugdje ili, bolje, da je sve u njemu. Kad sveti pisac prenosi da je Bog »onaj koji jest«, to znači stalno prisutan u povijesti, to onda znači da je on ne samo trajno prisutan negdje iznad zvijezda, nego je trajno prisutan na zemlji među ljudima. Time sugerira da je Bog ipak posvudašnji, sveobuhvatni, nedohvatljivi. Nema gdje ga nema.
Isus kaže da je Bog duh i koji mu se klanjaju treba da mu se u duhu i istini klanjaju (usp. Iv 4,24). Za svoje riječi Isus će reći da su duh i život (usp. Iv 6,63). Već u početku stvaranja kaže Knjiga postanka »Duh Božji lebdio je nad vodama« (Post 1,2). Pisac Svetoga pisma će neprestano pokušavati da tu stvarnost »Boga koji je na nebesima« razjasni tako da će reći da su u njegovoj ruci dubine zemaljske i vrhunci planina, nebo i zemlja, sve je u njegovoj ruci. Taj Bog proniče srca i bubrege i zna i pozna čovjeka i njegovo srce, zna ga i prije nego je čovjek postojao i zna gdje će biti nakon što prestane hodati ovom zemljom (usp. Ps 139).
Iz svega možemo zaključiti da nam Sveto pismo želi reći da je Bog duhovno biće. On je na nebesima; još bi bolje bilo reći da je on iznad nebesa, i utoliko na nebesima. Jer ako je stvorio nebo i zemlju, onda je on iznad neba i zemlje. Ako je duhovno-materijalna bića, te u nebeskim prostorima duhovna bića, onda je on iznad svih tih bića i on je nad njima svima. Jer Bog je zaista kako na nebu tako i na zemlji. Time nam Isus daje do znanja da je Bog onaj koji je iznad svega, ali koji je i u svemu, koji sve proniče, sve vidi, sve drži svojom rukom.
Drugim riječima, Bog nije samo onaj koji stvara svijet, on ga i uzdržava. On dakle nije jednom stvorio svijet pa ga napustio, nego ga stalno stvara i zato je stalno u njemu prisutan. Bog je tako prisutan ondje gdje djeluje. On sve drži svojom svemoćnom rukom. Nebesa su prostori koji su finiji, duhovniji od svega na zemlji. Bog je iznad svega, dakle najfinije, najduhovnije, najsavršenije biće.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
