“Obratiti se znači početi gledati u sasvim drugom pravcu – više ne gledati samo u svoju bolest, smrt, patnju, nego gledati u Božji dolazak, u Isusa Krista i Njegove oči, u Oca nebeskoga koji nas grli i naginje se nad nama.”
(iz knjige prof. Tomislav Ivančić: „Novo lice vjere“)
Postoje trenuci kada nam se čini da je sve isto – isti dani, iste misli, ista buđenja u ritmu svakodnevice koja nas neprestano odvodi natrag u užurbanost svijeta. Možda smo umorni od toga što se ništa ne mijenja, što u nama ponekad odjekuje praznina, kao da se život troši, a ne puni.
Ali onda, negdje između prvog koraka u novi dan i tišine koja nas nenadano zagrli, dogodi se jedan pravi Susret. Pogledamo u nebo – i ono nije samo prostranstvo, nego prisutnost. Oblaci nisu samo oblaci, nego osmijeh neba. Cvjetovi na livadi otvaraju se toplini sunca, a u njihovoj krhkosti otkrivamo čvrstoću života.
I tada razumijemo: nismo ostavljeni sami. Svijet nije zatvoren krug ponavljanja, nego prostor gdje Bog neprestano dolazi, gdje nas podsjeća da smo Njegovi.
Jer obraćenje nije samo promjena misli i mentaliteta, nego promjena vida – početi gledati Božjim očima. Vidjeti da je svaka zora nova prilika za sebedarje, da je buka grada mjesto gdje možemo donositi mir, da čak i kroz umor možemo širiti svjetlost Stvoritelja koji grli čovjeka u “zemaljskoj dolini suza”.
Bog ne prestaje stvarati. U nama dozrijeva Njegovo proljeće, čak i onda kada nam se čini da je sve zamrznuto. Zato, i kad pomislimo da je sve isto, sjetimo se da sol ne gubi okus ako se povjerimo u Božjim rukama. Svjetlo svijeta ne gasne ako se predamo Ljubavi s križa.
