“Korizma je vrijeme kada treba stati, pogledati se u ogledalo Božje ljubavi i pitati se: Jesam li zaista onakav kakvim me Bog stvorio?”
(Tomislav Ivančić)
Korizma je vrijeme za stati. Vrijeme kada se ne prolazi pokraj sebe i drugih kao putnik namjernik, već se prepoznaje vlastita sjena u Božjem svjetlu. Vrijeme kada ne tražim isprike ni opravdanja, već ogledalo Božje ljubavi u kojem želim vidjeti svoje pravo lice. Jesam li onakav kakvim me Bog zamislio?
“Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen..”
Javna grešnica, obavijena tamom osude, čula je riječi koje nisu dolazile od ljudi, već od samog Izvora ljubavi: “Ni ja te ne osuđujem.” U tom trenutku, u prašini poniženja, dogodio se preokret. Strah se prelio u olakšanje, a prijetnja smrću u šansu za novi život.
Isusu nije trebalo njeno izgovoreno pokajanje – on je vidio srce.
A što je s mojim srcem?
Prilikom sv. Ispovijedi, ispovijednik nad ispovijeđenim izgovara nešto drukčiju formu (“Ja te odrješujem od grijeha tvojih…”), ali prije toga je potrebno izgovoriti pokajanje. To je meni samom za svjedočanstvo da osim stvarnog pokajanja u srcu i izgovorim te riječi kao jasnu potvrdu pred službenikom Crkve da sam svjestan svog grijeha, prihvaćam Milost i ponovno u zahvalnosti odlučujem na savez s Bogom kao novi (oprani) čovjek.
Dok klečim u ispovjedaonici, izgovaram kajanje, osjećam li dubinu svoje izgubljenosti?
Razumijem li da ispovijed nije birokratski čin, već susret sa samim Životom?
Grešnica je toga dana izbjegla smrtnu kaznu. A ja? Jesam li svjestan da u svakoj sv. Ispovijedi spašavam vlastitu dušu od smrti? Ili samo odrađujem čin, misleći da sam se popravio, a zapravo još uvijek živim kao netko tko ne zna koliko mu je oprošteno?
Vrijeme je da ispitam vlastitu zahvalnost…
… i tada dolazi zora!
Kao da sve to nije bilo dovoljno,
u srce stvorenja uvuče se strah,
i tama zavapi,
ljubav potamni u tren,
a tada zasja…
Tvoja Slava, Gospodine!
Nakon vremena pustinje – vrijeme oaze.
Vrijeme u kojem nas pozivaš da otvorimo oči
i vidimo Čovjeka kraj sebe.
A to naše vrijeme protječe bez povratka,
obavija srce ljepljivom melankolijom,
ako ne tražimo odsjaj ljubavi
na preuskom putu k Tebi.
Jer put je uzak, ali samo takav vodi u Život…
Život u Ljubavi…
“Križ je dopustiti da ti ljudi čine dobro, a nemati čime uzvratiti.
Imaj hrabrosti i učini ono što sam ja učinio.
Dopusti da ti ljudi čine i dobro iako ih nemaš čime nagraditi.
Dopusti da smiješ ostati dužan.
Ne treba platiti sve, nego kao naplatu dati sebe.
Nauči primati darove bez naplaćivanja. Bez trgovačkog duha.
To su vrata k meni. Prihvati stid što nemaš čime uzvratiti.
Tad mi dolaziš. Moj Otac daje, a da ne traži plaću.
On je kao zdenac koji daje bistru, svježu vodu bez naplate i nikad se ne iscrpi. Kad si takav, tad si dijete mog Oca.
Evo ti tvoga šestog križa: da ne možeš Bogu uzvratiti svu njegovu ljubav,
nego da budeš kao dijete koje uživa u očevoj i majčinoj dobroti.”
(Pođi za mnom, Tomislav Ivančič)
