“Bitna terapija čovjekovih svih bolesti je mjesto savjesti. Zato je potrebno savjest neprestano čistiti. Redovničke zajednice imaju to da, ne samo kod svete mise, na početku ispituju savjest, nego također recimo prije ručka imaju molitvu, onda prije, navečer imaju molitvu, ispit savjesti prije večernje, pa imaju druge časove, dakle. Neprestano i neprestano vi biste morali kao hagiasistenti, barem navečer uvijek temeljito pitati savjest, kakav sam bio? Koja su vrata u meni danas zatvorena, želim ih otvoriti. Gdje je u meni bolest nastala i zlo? Gdje je u meni đavao dobio više prostora, a ne ja? Gdje me je opet šibao i uništio i stavio mi trnovu krunu i ruga mi, đavao? Otkrij.”
(Dio transkripta sa 8 međunarodnog studija, Tomislav Ivančić)
Nikako mi krenuti ruka pisati tekst jer nemam što reći, sve mi se čini isto, bez promjena.
A opet korizma je, milosno vrijeme, trebala bih nešto, čini se.
Kao da se veći dio dana vrtim oko same sebe i onog što bih ja.
Slična nekom razmaženom djetetu koje uvijek želi neki novi slatkiš.
Drugog se ne sjetim često, osim ako mi uleti u „kadar“ života.
Odvojiti vrijeme za drugoga čini mi se danas najteža zadaća.
Koju želju ima tvoje srce? – upitati nekog pored sebe.
I što je to što je teret na tvojoj duši?
Upitati i čuti što odgovara jer siromah je, svi smo, očekuje da ga se primijeti i čuje.
Očekuje ljubav!
Odlukom za ovaj obrat titraji u mom srcu mi govore da ipak nije sve isto. Ipak je korizma vrijeme milosno.
“Nemoj prije ići prati ni ruke ni noge ni zube prije nego si savjest oprao. Prije nego obučeš pidžamu i spavaćicu, najprije savjest obuci u čisto Božje ruho. Bez toga, prijatelji, sve propada. Savjest je čudesna to nije neki fizički,odnosno, psihički organ. Ne! To je Netko! To su vrata neba i vrata pakla. Zavisi koja vrata otvaraš.
Prema tome, budi svjestan, nemoj reći: Nemam ja grijeha!- To nije istina! Zašto čistiš zube, ako su ti čisti? Zašto pereš noge, ako su ti čiste? Zašto se umivaš ujutro, ako je čisto lice? Zašto pereš kosu kad nije masna? Hhh! Nemoguće je imati čistu savjest, ona je uvijek zaprljana, zakrčena, zamračena.Uvijek ju nešto zaustavi i ne da joj da funkcionira, ne da da ti daje radost. Tko je čiste savjesti, taj se uvijek smije
Ne možeš disati, ne znaš zašto. Bole te svi organi, ne znaš zašto. Htio bi nešto dobro reći drugim ljudima, ali ne ide ti. Htio bi se nasmiješiti. Ne, ne ide! Htio bi biti normalan čovjek, ne umjetan si. Savjest. I ako hoćeš biti lijep, osobito vi dame, onda čistite savjest. Ništa ljepše kao kad vidiš ženu čiste savjesti, kako je ženstvena, topla, čista, kako je inteligentna. Što je s takvim ženama divno biti! Najteže je s ljudima, osobito sa ženama koje imaju nečistu savjest. Onda se one uvijek opravdavaju, onda uvijek hoće biti pametne ili u pravu, onda uvijek pričaju, pričaju, pričaju. A osjećam da ih nešto muči, nešto nisu riješili. Ili se žele pokazati onda da su ovakve, pa se hvale i uprljaju savjest sirote. Tako i muškarci kad se prave važni. Jednaki smo i tu onda padamo.
Biti zdrav znači duboko, duboko prijeteljevati sa savješću. U sebi najviše paziti na savjest. Prije nego počneš išta na tijelu raditi, najprije učini na savjesti.
Prljava savjest registrira najprije jesi li napravio zlo. To je prvo. Drugo ona registrira jesi li propustio dobro. To je često puta još gore zlo, umjesto da si radio, ti si prespavao. Umjesto da si polagao ispit iz hagiotrapije, ti si nešto tamo dangubio. Radije popio tri kave i pojeo pet kolača od Vinceka. Tako da je savjest strahovito opasan neprijatelj čovjeka ako čini zlo. I strahovito veliki prijatelj čovjeka ako čini dobro. Onda te hvali. Onda te savjest grli, onda te nosi u svome srcu. Gdje ti savjest govori tako, onda ti daje zdravlje, onda ti neku čudesnu snagu daje. Onda kreativnost, da imaš potrebu i pisati, govoriti i nastupati na televiziji, na radiju i svugdje. Držati studije hagioterapije ovako kao ja .
Čista savjest sve može.
U svakome od vas čuči mali genij, ali ti ga nikako nećeš probudiš, da prihvatiš, da mu otvoriš vrata, da on nešto napravi. Ti stalno otvaraš vrata đavlu, tijelu, negativnim emocijama. Stalno vičeš: Pa, ne mogu ja. Ja sam ponizna. Ne mogu! Ja sam ponizna, ja ću u pakao.- Ajde, sretan ti put! Tako mi otprilike u sebi, da nismo ni svjesni da u nama nastaju takve emocije i takvi govori nutarnji koji su užasni.- Pa ne mogu ja! Pa tko sam ja? Lako njemu, on na mikrofonu, a mi dolje. Lako njemu pisati. A ja stojeći pišem. Kako to?
Prijatelji dragi, počnite živjeti! Odmaknite se bar milimetar od tijela, primaknite se duši duhovnoj, primaknite se Isusu iz Nazareta, nek’ Njegov Duh u vama počne djelovati! Napravit ćete genijalne stvari, vrhunske stvari. Tako je blizu taj trenutak da budete veliki.- Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda!- kaže A.B. Šimić.- Za velike stvari si stvoren! Čovječe, ti neizmjerno nadilaziš samoga sebe! kaže filozofija. Ti neizmjerno nadilaziš samoga sebe! Prema tome, ono što negativno misliš, ti nadilaziš to čovječe i možeš daleko više! Pa nemoj, ne daj se zavoditi. Ne možeš tako prazan ići kroz život. “
Sve tekstove 40 dana na putu do središta možeš pronaći na portalu ili ih dobivati na mail (ako to želiš prijavi se na sljedeći link).
(Dio transkripta sa 8 međunarodnog studija, Tomislav Ivančić)
