“Duhovno zdravlje je upisano u naše biće. Ono se može prepoznati u našim dubokim čežnjama, u željama, vapajima, nastojanjima.
Naše čežnje se propinju prema naprijed u uvjerenju da se mogu ispuniti. Naše želje su ostvarive jer smo i duhovna bića, a ne samo materijalna.
Naši vapaji nas podsjećaju da se trebamo truditi da bismo bili vrhunski. Nastojanja su stalni napori oko ostvarenja onoga što je u nama zapisano.
Čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe. On je ono što može biti i što izražava preko čežnji, želja, vapaja i nastojanja.”
(T.I – Hagioterapija u susretu s čovjekom)
U buci svijeta i teretu dana ostanemo žedni i gladni onoga za čim naša duša vapi.
Ponekad kao da se želimo ubaciti ispred drugog da nas vidi, prihvati i ljubi.
Tako govorimo dok drugi govori, te o sebi često krenemo s rečenicom „ja sam“ i „meni je“ .
Odlučila sam da neću ubacivati sebe i svoj plan, nego da ću pustiti da sugovornik bude važan, i samo on.
Da on govori, da sam svjesna odnosa i da ga slušam. Moje želje kao da ne postoje.
Odreći se svog života, postojanja, egzistencije, sebe?
Zanemariti sebe?
Izgleda kao težak teret, zapravo je neizmjerna radost.
Doživjela sam da je radost kad se čini u skrovitosti dublja i dugotrajnija od situacija koje se učinjene vidno.
Također ako se zanemarim i stavim na zadnje mjesto, budem „nagrađena“ s onim prvim mjestom iz Evanđelja.
Djelovanje oslobađa.
Napraviti dobro nekome da nitko ne zna, pa niti taj kojem je učinjeno.
Površna je i kratkotrajna ona radost u kojoj čekamo da nas netko pohvali.
Nakon ovoga gdje u tišini i skrovitosti s Dobrotom stojim i upijam „pohvalu“ neizrecivo je blago.
Izgubiti svoj život naizgled se čini kao nestajanje, ali umirati u sitnim detaljima dana je kao biseri na putu života.
“Djelovanje je mnogima slaba točka. Spremni smo razmišljati i diskutirati, napraviti odluke i planove, reći sto puta “trebalo bi” i onda ostati bez djela. To su česte frustracije kod svih ljudi. Osobito ih je kod vjernika koji, koji formalno sve naprave, ali ne vrše ono što evanđelje zahtjeva.
Oni su prirodno religiozni, a da nikad nisu prešli na praksu evanđelja, nisu postali kršćani.
Djelovanje oslobađa.
A oko nas i u nama toliko je ovisnika i robova. Kako ih povući na djelo?
Početi od A, od prve vježbe, započeti nešto učiniti, razmišljajući, govoreći, pišući i radeći.”
(T.I – Hagioterapija u susretu s čovjekom)
Sve tekstove možeš pronaći na portalu ili ih dobivati na mail (ako to želiš prijavi se na sljedeći link).
Lijepo je što postojiš dragocjeni čitatelju, idemo tu istnu i zaživjeti.
