Piše: Lana Poljak Branisavljević
ZALIJEVATI SJEME
Nedavno sam pročitala jednu lijepu priču koja ide ovako: “Neki je seljak svakoga dana donosio u selo vodu s izvora. Dva velika vrča natovario bi na magarca i hodao uza nj. Jedan vrč bio je star i napukao, pa je putem voda curila. Drugi bijaše nov, savršen, nikada ni kapi vode nije izgubio. Stari se napukli vrč osjećao poniženim i beskorisnim, tim više što je novi vrč koristio svaku priliku da se pohvali:”Ja nikad ne prolijem ni kaplju vode!”. Jednoga se jutra stari vrč potuži gospodaru:” Svjestan sam svojih pukotina. Izgubiš mnogo vremena, novaca i truda, a meni na povratku iscuri velika količina izvorske vode. Oprosti mi te slabosti.” Sutradan su opet pošli na izvor. Gospodar će napuklome vrču: “Pogledaj svoju stranu puta”. “Prekrasna je sva u cvijeću.” Zahvaljujući tebi, reče gospodar. “Kupio sam paketić cvjetnog sjemenja i posijao ga uz put, a ti si ga, i ne znajući, zalijevao iz svojih pukotina.”
Postoji li čovjek koji nema “pukotine” u svome životu, trenutke ili razdoblja kada mu se čini da i nije naročito uspješan, plodonosan, da ono što čini nije urodilo očekivanim rezultatima unatoč svim njegovim naporima i trudu? Postoje li ljudi koji nikada ne pogriješe, koji sve čine ispravno, po mjeri, oni koji baš poput ovog novog vrča “nikada ne proliju ni kaplju vode”? Naravno da ne! Svatko od nas je zbog naših duhovnih ranjenosti sklon pokleknuti, grubo reagirati, izreći laž, postati tugaljiv, nepovjerljiv, raspršen…
S druge pak strane zlo nam na razne načine nameće sliku lažnog i površnog “savršenstva” zbog koje se počinjemo osjećati loše jer je ne uspijevamo ostvariti i doseći. Vrhunski stoga postaje onaj čovjek koji je svjestan svojih “pukotina”, svojih slabosti, svojih propusta i usprkos tome ne očajava i ne posustaje već traži Onoga koji je jak, svemoćan i snažan. To je sam Stvoritelj! Samo je On nepogrešiv, savršeno dobar i istinit! On, baš poput gospodara iz ove priče hoda uz nas i sije! On zna koje sjemenje je potrebno posijati i kada. Njemu je moguće naše manjkove preobraziti u talente za koje nismo niti znali da posjedujemo, naše male napore blagosloviti mnogim dobrima, našu odluku za praštanje pretvoriti u praksu, našu ustreptalu dušu dovesti do sigurnosti. Onaj samodostatan koji ostaje u svojoj oholosti propada, dok pak drugi, makar krhak i na privid slabašan pristajući uz Stvoritelja i sam postaje velik, dostojanstven i sposoban.
Dragi prijatelju, želim ti kroz naredne dane da uspiješ često podignuti svoj pogled sa svojih propusta i pogrešaka i postaneš svjestan da tvoj Stvoritelj korača uz tebe, da te ne sudi već da te ludo voli! On sije i vjeruje u tebe, a ti imaj hrabrosti svako malo zastati i zadiviti se “ljepoti cvijeća” koja su niknula na tvom životnom putu…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitiza tiskano ili online izdanje.
Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.