Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Potražila sam pomoć individualne hagioterapije jer sam bila potpuno utučena. Od dvadeset i pet godina koliko sam u braku, moj suprug je 24 godine kockao. Ništa nismo stekli jer smo neprestano vraćali njegove dugove. Tako sam iz godine u godinu šutjela, trpjela, plakala, patila… Ukopana u svoju bol. Jedina svijetla točka bilo mi je naše jedino dijete. Potječem iz brojne obitelji koja je živjela od pomoći dobrih ljudi, tata je pio i potrošio i ono malo što bi nama trebao dati.
Dolaskom na hagioterapiju nisam se puno nadala jer sam bila već sasvim istrošena, jedva sam hodala. Ustvari, kao da me nije ni bilo. Kronično umorna, prepuna patnje i boli još od obiteljskog doma gdje su me uspoređivali sa sestrama koje su sposobne, a ja sam po njima bila „ni za što“. Čeznula sam za ljubavlju, za time da me netko cijeni takvu kakva jesam. Nikoga nisam našla na koga bih se mogla osloniti i tko bi mi mogao pomoći. Nitko me nije mogao izvući iz moje muke.
Do hagioterapijskog susreta nisam ni znala da sam osoba, a kamoli da sam osoba s dostojanstvom. A da sam željena od Nekoga tko je vječan, to mi nije bilo ni na kraj pameti.
Uvijek sam tragala za ljubavlju, za time da me netko ljubi, a sada je Ljubav mene pronašla.
Čak sam se i počela oslanjali na Stvoritelja i puštati ga u svoju bol. Odluka za slobodu prokopala je tunel između mene i Stvoritelja, preko kojeg je dolazila snaga do mene. Vrhunac je bio u praštanju, ali i u priznavanju svega onoga što sam loše učinila u svojemu životu.
Praštanjem sam se iznutra pomirivala sa svojim suprugom. Puno mi je pomoglo pojašnjenje hagioasistentice kako je u mojem suprugu još uvijek prisutna dobrota. I ako gledam u to dobro u njemu i povezujem ga s bezuvjetnom ljubavlju, nova će jakost i sloboda doći u njega.
Nisam mogla vjerovati da će preko mene, preko moga osnaženog duha doći snaga do supruga. Bez obzira na to što nisam mogla vjerovati, primjenjivala sam sve što mi je hagioasistentica preporučivala.
Hagioterapijski susreti oblikovali su me tako da sam postala „dobar vodič“ duhovnih snaga suprugu. Praštajući sam prestala osuđivati supruga, gledati u dugove. I shvatila sam da moj suprug nije „dug i kocka“, već osoba koju trebam ljubiti i dati joj šansu za novi život.
Hagioasistentica je bila neopisivo sigurna da je moguća promjena kod mene i moga supruga, i to mi je dalo vjetar u leđa da i ja iz dana u dan praktično primjenjujem hagioterapiju.
Bio je teško, dug je tunel bio ispred mene. Svakoga dana „hranila“ sam se hagioterapijskim lijekovima i oslobađala i uspjela sam. Od tužne, nemoćne, posramljene žene postala sam odvažna, hrabra, ženstvena. Nekakva otmjenost i dostojanstvo su me zahvatili. Uzdigla sam se iznad boli i patnje.
Moj suprug zaista se oslobodio kocke, nema više dugova, postali smo obitelj. Tek sada živimo brak.
I dalje sam nastavila praktično provoditi i primjenjivati hagioterapijske lijekove. I iz dana u dan moje rane ozdravljaju. Nisam mogla ni slutiti da tu blizu mene, u Vodnikovoj ulici u Zagrebu, stanuje zdravlje za mene i moju obitelj. Beskrajno sam zahvalna profesoru Ivančiću i hagioasistentici koja mi je prenosila duhovno zdravlje.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
