Piše: Lana Poljak Branisavljević
SNAGA ČISTOG SRCA
Jedna priča kaže ovako: Dva su se mala prijatelja klizala po zaleđenu jezeru. Bijaše običan i hladan dan. Dječaci su bez straha uživali u klizanju. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propao je u vodu. Voda ne bijaše duboka, ali se led počeo stezati. Drugi je dječak otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio do unesrećenoga. Svom je snagom razbijao led i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode. “Kako ti je to uspjelo? Kako si mogao tim malim kamenom i slabim rukama razbiti tako debeli led?“. Uto se oglasi neki starac: “Ja znam kako je uspio!“. “Kako?” – upitali su ga vatrogasci. Starac je odgovorio: “Nije bilo nikoga da mu kaže kako je to nemoguće.“
Ponekad mi se čini da nas toliko toga oko nas uvjerava da nije moguće biti zdrav, da nije moguće ljubiti i razumjeti svoga muža ili ženu, da nije moguće u ovom društvu raditi pošteno, da se iskrenost i poniznost ne isplate, da se sloboda može kupiti, a čovjeka svesti na razinu potrebe, požude i nagona. Ima li u nama, tebi i meni, iste te snage duha, poput one koju je imao ovaj dječak? Gledaš li ovaj svijet duhovnim očima? Vjeruješ li, dragi prijatelju, da su Dobrota i Ljubav u temelju svega? Kada se nađeš u nekoj teškoj i zahtjevnoj životnoj situaciji, gdje tražiš izlaz? Jesi li ti čovjek nade?
Neizmjerna je snaga duhovne snage. Naizgled krhko i maleno biće sposobno je činiti velike stvari i promjene.
Prisjeti se samo koliko rođenje malenog djeteta unosi promjenu u obitelj. Svi postajemo nekako nježniji, osjetljiviji i radosniji. Ljubav prema tom malenom biću sve nas na poseban način iznova međusobno poveže.
Kako samo jedna osoba u okupljenom društvu koja zna zapjevati, zasvirati ili ispričati vic, unosi radost i olakšava breme koje svatko od prisutnih u nekoj mjeri nosi na svojim leđima.
Trebaju nam ljudi koji donose dobro u ovaj svijet, koji umjesto o bolesti govore o zdravlju, koji znaju pohvaliti, a ne stalno kritizirati, koji stvaraju zajedništvo, a ne podjele i razdore.
Svatko od nas pozvan je pružiti ruku čovjeku pokraj sebe koji je opterećen, žalostan, usamljen, uplašen…
Ovaj dječak iz priče imao je jednostavno i čisto srce i to je bilo dovoljno kako bi učinio nešto što se naočigled činilo nemogućim. Upravo takvo srce i pogled duha želim i tebi, dragi prijatelju!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
