“Kao što postoje oči tijela, tako postoje i oči duše. Ako nam je duh zamračen pa ne uviđamo da postoji Bog, ako nismo s Bogom naučili razgovarati kroz molitvu i kroz njegovu riječ, ako Bogu nismo nikad znali reći da ga volimo i da mu zahvaljujemo za svaki trenutak života, onda ne živimo. Nalazimo se u tuđem svijetu i zaista smo ugasili sunce da bismo hodali s malom baterijom u ruci. Ugasili smo dan da bismo kroz noć hodali s upaljenom svijećom. Tako možemo obasjati samo korak ispred sebe. Možemo i bez Boga, ali tako se nikamo ne stiže. Gaseći sunce, razaramo godine i uništavamo život. Postajući ateistima, okružujemo se zidovima i postajemo vječni zarobljenici. Bog je čovjekova najdublja potreba.”
Iz knjige Tomislava Ivančića, Ostati uspravan, str.146.
Zazvonio mi je mobitel. Bila je to prodavačica iz butika u centru grada i ljubazno rekla da su dobili novu robu. Spontano sam odgovorila da u korizmi ne kupujem, ali da za Uskrs treba imati nešto novo, možda bijele boje, i da ću uskoro svratiti. Kad su teška vremena, rijetki među nama kupuju nove haljine kao i kad se čiste skloništa i podrumi, jer EU upozorava građane: Osigurajte dovoljno hrane i vode za 72 sata samoodrživosti u slučaju krize ( prema nacrtu Unije za pripravnost) zbog rata, cyber napada, smrtonosnih bolesti, prijetnja prirodnih katastrofa i financijskih šokova.
Učinit ću to mirno, staviti nešto hrane i vode u ruksak u hodniku, još dodati deku, ručnu lampu i knjigu.
Razmišljam: da sad stigne upozorenje da se osiguramo za 72 sata duhovne samoodrživosti, bi li ta knjiga u ruksaku bila Biblija? Bih li se pobrinula da budem svježe ispovjeđena, pomirena s rođacima i u dobroj molitvenoj formi?
Trebala bih osigurati da moja duhovna svjetiljka ima ulja, da može svijetliti i ostalima u podrumu.
Jedno sigurno znam: moj će Isus biti sa mnom ma gdje me nevolja zadesila. Čak i u židovsku subotu Isus je ozdravio čovjeka koji je tridesetak godina ležao bolestan na svojoj postelji trpeći i nemajući nikoga da ga uroni u ljekovitu vodu u kupalištu. Bila subota ili nedjelja, dan ili noć, moj će se Spasitelj probiti do mene po tragu moje svjetiljke. Neću se tjeskobno brinuti za neizvjesnu budućnost. On će pohitati k meni po lupanju moga srca koje pripada Njemu, koje gori kad čitam Njegovu Riječ.
P.S. Danas je dan kad se bezazleno šalimo. I Isus se našalio s dvojicom učenika koji su nakon njegova uskrsnuća hodali u Emaus i razgovarali. Isus im je prišao, no nisu ga prepoznali. Upitao ih je što to pretresaju među sobom. Oni su se snuždeno zaustavili: ” Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?”
A On će: ” Što to?”
Isus se malo pretvarao da ne zna. Sigurno se u sebi smješkao. I kad je sjeo da s njima jede, oči su im se otvorile te ga prepoznaše. Bio je to pravi ” apri lili lili. ” Znak bliskosti između starih prijatelja. Uskrsnuo je! To je dan za novu bijelu haljinu ili košulju i za radost zajedništva. Kakvo olakšanje! Jedva čekam…
” Čovjek je slobodan ako može mirno ići ususret svemu što dolazi, ako se ne boji ni smrti, ni bolesti, ni zadataka, ni termina. Čovjek je slobodan ako se može uputiti na svaki put, ako može saslušati svaku riječ, ako može prihvatiti svaki neuspjeh. On je slobodan ako sve što se događa može objektivno priznati, prihvatiti i mirno nositi. Očito je da za to treba velika snaga. Ta snaga je, međutim, duhovne naravi.”
Tomislav Ivančić, Ostati uspravan, str. 174.
