Što u praksi znači biti na duhovnoj razini?
Za mene ovaj tjedan to znači unatoč bolesti, slabom tijelu i nemoći pronaći smisao.
Ustati se, umiti se, jesti, sve ono što mi je inače dio rutine o kojoj ne razmišljam puno, postalo je pravo postignuće.
Pronaći smisao u repetitivnom, pronaći Njega u svemu.
U svemu tome najvažnije pitanje u svakom trenutku, gdje je Bog u tome?
Gdje sam ja u tome?
Kad se nešto događa, ma kako teško bilo i naporno to je moja komfora zona tu sam dobra i tu lako pronalazim i Njega.
Trebaju mi ideje, snaga i On daje.
Kad me Život uspori, teže ide, teško prihvaćam nemoć i ne vidim smisao u mirovanju.
Iako poučena iskustvom svaki put sam izašla ojačana i bilo je to baš ono što mi je trebalo da sagledam gdje sam i malo usporim.
I sad kao da me je strah da predugo traje, da će mi korizma proći, a ja bolesna.
Kao da me je strah da vrijeme prolazi, a ja ništa.
Zastani dušo moja, znaš tko je Gospodar tvoj.
Onaj koji je Gospodar i vremena i kad si s Njime, ne kasniš, ne raniš – sve je u svoje vrijeme.
Zastani dušo moja, znaš od čega si satkana,
Od Njega Apsolutnog, od Njega Istinitog od Njega Dobrog.
Zato umiri se dušo moja jer proći će, a samo On ostaje….
“Doktor Beck iz Njemačke je studirao medicinu i teologiju i u svojoj knjizi piše: Duh u čovjeku oživljuje svaku stanicu njegova tijela. Mi ne uzimamo za dijagnozu duhovno područje. Svaka fizička bolest je znak da nešto na duhovnoj razini nije u redu. Ili je čovjek nemoralan ili je besmisao doživio, netko ga je teško ponižavao ili duboke strahove doživio. Fizička bolest je samo simptom da duhovna dimenzija ne funkcionira. U svojoj drugoj knjizi Duša i rak piše da rak nastaje tamo gdje čovjekov organizam pokazuje određeni besmisao. Kao da izgubi svoje središte i zbog toga podivljaju njegove energije i rađa se kao jedan novi organizam – maligni organizam -rak. Maligne stanice surađuju sa bolesnim stanicama. Kad čovjeku promjeniš središte, odjedanput se sve vrača natrag.
Čovjek je odlučujući faktor zdravlja.
Ne da čovjek mora uvijek ozdraviti fizički nego da se može nositi unatoč bolesti.
Duh je izvor života, a duhovna duša je princip života. Duh je nešto nevidljivo. To je kao svjetlost.
Kažu fizičari da se svjetlost ne može vidjeti.Mi vidimo predmete koji su osvjetljeni.
Razum stvara prirodne znanosti a intelekt stvara humanističke znanosti. Nemožete ljubav mjeriti, dobrotu misao. Kad kažem duh onda ću govoriti o duhovnoj duši.U toj duhovnoj duši možete razlikovati osobu , život (koji ne završava smrću) , savjest (sposobnost spoznati dobro i zlo), intelekt , srce kao središte dubokih afekata i doživljaja , slobodna volja , karakter (mjesto vrlina i kreposti), kultura, umjetnost, religioznost, povjerenje , ljubav , nada.
U tom kao nekakvom organizmu gledamo sve.
Kad kažem osoba, onda osobu ja nemam, nego ja jesam osoba, a ja sve drugo imam.”
Tomislav Ivančić, ulomak iz knjige „Budni budite i molite”, KS
