” Muškarac je uvijek čovjek razuma i sigurnosti. Zbog toga se žena može na njega osloniti. Ona u njemu nalazi sigurnost. On sve čini u svijetu, on je jak i razuman. Žena ima život, ima povjerenje i ljubav. U tome je žena jaka. Zbog toga muškarac u zakonu života treba ženu. On treba ženu kako bi mogao vjerovati. To je razlog zbog čega su tolike žene u Crkvi: jer Bog je osoba, a ne mrtva stvar i stoga je ženama lakše doći do Boga. Muškarcu teže uspijeva vjerovati. No, ako ima povjerenja u ženu, tada može imati povjerenja i u Boga. Zakon života kod žene glasi: Imaj povjerenja! To je logika Evanđelja, povjerenja i srca. To nije logika materije i filozofije. “
Tomislav Ivančić, BOG PREOBRAŽAVA, 146.str.
Ovog proljeća mijenjam u vazi tulipane različitih boja, a papirnata poruka naslonjena na vazu ostaje ista:” Sva radost tvoja neka bude Gospodin: On će ispuniti želje tvoga srca. ” Psalam 37,4
Kakvo obećanje! Ne piše: On će nad tobom provesti svoju volju.
Ne piše: Budeš li vršila zapovijedi, ispunit ću ti želje. Ne.
Gospodin ne želi da budem njegova radnica, nego da On bude sva moja radost.
Da mi razgovor s njime bude draži od kupovanja šarenih sitnica. Da mi vrijeme druženja s njim bude prvo u danu, ispred kuhanja, igre s unucima, čitanja, plesanja…
Da ne razmišljam o njemu kao o obvezi, nego kao o nevjerojatnoj rijeci radosti.
Kako se u ovom hladnom i sebičnom svijetu domoći takve radosti?
Kako povjerovati da netko zna baš sve moje želje? I one najdublje? I one najtajnije? I one najsmješnije? Za takav mi odnos potpunog povjerenja treba novo srce. Srce kao Marijino.
Da čujem kako mi anđeo govori: ” Ne boj se!” Da čujem sebe kako istraživački radoznalo, gotovo znanstveno, pitam poput Marije: ” A kako će to biti?”
I da me zadovolji odgovor: ” Ta Bogu ništa nije nemoguće.”
Da zadovolji moje preplašeno žensko srce puno tananih želja koje su moji bližnji u žurbi nenamjerno preskočili.
Netko važan i nježan samo čeka da postane sva moja radost pa da počne ispunjavati jednu po jednu želju moga srca. Srca koje neopozivo pripada Njemu.
Zato se u mojoj vazi mijenjaju različiti tulipani, u mom životu različiti ljudi, ali moje srce, kao i Marijino, građeno je tako da sa svakim otkucajem, pogotovo u proljeće, kliče:” Neka mi bude po tvojoj riječi!”
Slažete li se da se ovakva radost ne može ni nacrtati, ni isplesti, niti kupiti?
“Vjera je povjerenje, a ne razumska sigurnost. Prirodni zakoni sastoje se u tome da budeš jak kako bi mogao živjeti na zemlji. No, zakon života kaže kako smiješ niti slab da bi živio na ovoj zemlji. Time što si slab, Bog dolazi k tebi i daje ti sva svoja blaga. Ako si već pun svakakvih bogatstava i blaga i svoje snage, onda ti Bog ni ne treba.
Vjerovati i pouzdavati se ne znači nešto činiti za Boga, nego dopustiti da Bog smije učiniti nešto za tebe. Dakle, upravo obrnuto! Zbog toga je Evanđelje paradoksalno. “
Tomislav Ivančić, BOG PREOBRAŽAVA, 144.str.
