“Intelekt može biti teško oštećen lažima, varkama, zavođenjima, zavišću, mržnjom i nedostatkom razmišljanja i traženja istine. On može biti u zabludi, u nemoći da spozna, u strahu od istine, zaveden ideologijama. (…)
Srce kao mjesto ljubavi je zdravo kada bez ostatka ljubi ne pitajući što ga to stoji.”
Hagioterapija u susretu s čovjekom, str. 189.
Ljutim li se na istinu koja me oslobađa? Vjerujem li ili napadam?
Pokora i odricanje u ovoj korizmi nešto mi ne idu od ruke. Sve mi se nešto spava, ne moli mi se toliko, ne postim toliko rigorozno kao što sam znao, oči mi počesto odlete, s razlogom i bez njega, na mobitel i najnovije vijesti… Prije sam se puno više trudio, ali čini mi se da me ovogodišnja slabost više potaknula da se pokrenem nego sve moje upiranje. Ono kao da je prije priječilo put nježnosti milosti.
Zapravo me sva vježba odricanja i pokore pomalo nervira jer mi se čini da ne donosi ploda koliko bih htio: tijelo često u meni odnosi pobjedu, iznutra ostajem nepromijenjen i sve više uvjeren u vlastitu nemoć da išta promijenim. Što i nije toliko loše jer uviđam stvari kakve jesu.
Stoga se trudim okrenuti od vanjštine prema nutrini, od nevjere zaodjevene u pokoru u djelovanje u korist bližnjega, ali djelovanje koje će proizaći iz nadahnuća i blizine Božje. Jasnije uviđam svoja zamjeranja i negativne misli: nevjeru u Božje djelovanje i preuzetno pouzdanje u sebe i svoje samospasenje. Prije su me pokora i odricanje često zarobljavali i zatvarali, stvarali mi onu finu paučinu gorčine koju sam navikao nositi oko srca. Sve sam nešto mjerio i odmjeravao, pronicao i računao… Uvijek se, zarobljen, pitao što ću morati dati i koliko će me to stajati.
Sad stojim pred pragom Gospodnjim i molim ga za milost da progledam, trudim se uzdati u njega i njegovo djelovanje u meni i pokušavam što više otvoriti srce da On mene ljubi i On iz mene ljubi…
Malo paradoksalno: odričem se odricanja, ali onog odricanja koje je moje djelo, a ne odricanja kao otvaranja Božjem djelovanju.
“Povjerenje je plod ljubavi koja vlada među osobama. Tko je voljen osjeća se sigurnim, nije ugrožen, bez straha živi s osobom koja ga voli. Tko pak nije ljubljen u strahu je, ugrožen je za svoj život i postaje agresivan da bi se obranio od onih kojima ne predstavlja nikakvu vrijednost. Osoba koja nije vrednovana i voljena postaje agresivna ili autoagresivna. Ili će na bilo koji način nastojati postati bogata, svrnuti pogled na sebe, tražiti sažaljenje ili će čak i pokušati suicid kako bi probudila bar nečije zanimanje za nju. Takva se osoba bavi sobom, jer je ugrožen njezin opstanak. Naprotiv, voljeni ljudi imaju povjerenja u sebe, svoje sposobnosti, u svijet i društvo, oni razvijaju svoje sposobnosti i nalaze smisao života. Tako izbjegavaju samosažaljenje, frustracije, besmisao, oduzimanje života samom sebi.
Prvo je potrebno nepovjerljivoj osobi pokazati interes za nju, nešto na njoj pohvaliti, imati vremena za razgovor, pokazati simpatiju, a onda joj otkriti da je voljena, samo ona to ne zapaža jer se bavi sobom, te je zatvorena u vlastitu samoću.”
Hagioterapija u susretu s čovjekom, str. 330-331.
