Onako zamišljen i tužan, pomalo ljut što sam povrijedio druge i što su mene povrijedili, a lijen da idem oprostiti, sjedio sam rukama naslonjen na glavu. Tata, jesi li dobro, što te boli? Pitao me moj maleni sin. Brzi odgovor na to njegovo direktno pitanje bio je: Boli me duša? A idi u ambulantu i primi bocu, odgovori i nastavi dalje voziti autić.
Pravi dječji genijalni odgovor. Mozak koji uvijek odgovara onako spontano i kratko.
Tako jednostavno je zvučalo, da sam zastao i zamislio se.
Postoji li tako brzo instant rješenje za ozdravljenje duše?
Vjerujem li ja da hagioterapija ima rješenje za svaku moju duhovnu patnju? Jesmo li taj hrvatski patent uzeli za istinu?
Nekad se pitam, koliko smo mi uopće razumjeli profesora Ivančića. Jesmo li ga mogli pratiti u spoznajama? Kako danas stojimo?
Sve je nama kao jasno, i dosta toga poznamo, ali još smo negdje na početku svega, kao vezani. Još se mučimo s opraštanjem, s ovisnostima, navezanostima. Kao da ga još nismo uzeli za ozbiljno pa ga smatramo nekim zanesenjakom koji jedini vjeruje u taj svoj patent. poput prof. Baltazara. Zanimljivo je to koliko smo narod tvrde šije. A rješenje je tu. Injekcija je spremna. Spoji se sa Stvoriteljem, i reci mu gdje boli.
Hagioterapija je sveta jer dotiče sve predjele čovjekova života, ali i stoga što dotiče, prisutnost samog Stvoritelja. Ta prisutnost nije religijska niti konfesionalna, nego svima dostupna i prihvatljiva, jer se nalazi u stvorenju i proizlazi iz stvaranja svijeta, a to znači nekako je svima urođena. Stoga je ta univerzalna spoznaja i prisutnost Stvoritelja najveća moć za duhovno zdravlje?
( T. Ivančić – hagioterapija u susretu s čovjekom)
Mi nemamo drugog izbora nego se osloniti na na Isusa iz Nazareta. Ni Isusa nije život mazio. Sjetimo se svih njegovih slomljenosti koje je prolazio, od jaslica do Golgote. On je ušao u dramu naših života, i potreban nam je živi odnos sa živim Bogom kako bismo se mogli suočiti s patnjom koju doživimo na ovom bojnom polju svijeta. Nema nigdje mjesto, nema ni jedno stvoreno biće, na koje bismo se mogli osloniti i biti sigurni da nećemo propasti. Ali istovremeno, nemamo nikakve ljudske sigurnosti da je Božja ruka sigurna, spasonosna.
Postoji samo naša gola vjera, naše povjerenje i naša nada.
Isus, dijete rođeno u Betlehemu dokaz je da sigurno Božja ruka neće nikada izmaknuti svoj dlan, da Božje srce vječito za nas kuca, da se Bog opredijelio totalno za čovjeka…
„Gospodin liječi srca slomljena i povija rane njihove “ Ps 147
