KOJI JESI
Nakon oslovljavanja Boga s Oče naš i posvješćivanja da je to razgovor Oca i djeteta, i to djeteta koje dolazi pred Oca sa svom svojom braćom, Isus nas uči da se sjetimo kakav je naš Otac nebeski.
Izraz koji jesi daje nam naslutiti da se radi o Bogu koji se objavljivao u Izraelu i u Starom zavjetu i konačno se objavio u Isusu Kristu. U Starom zavjetu Bog se Izraelcima objavljuje na brdu Moriji u gorućem grmu pod imenom »Ja sam koji jesam«. Izraz »Ja sam koji jesam« znači da je Bog onaj koji je prisutan u povijesti izraelskog naroda i koji tu povijest vodi. Kao na dlanu Bog drži svoj narod Izrael, nosi ga na ramenima, vodi ga za ruku kao otac sina. Takvim izrazima služe se starozavjetni pisci da nam označe odnos Boga koji se objavio kao »onaj koji jest« prema izraelskom narodu. Bog se bori za izraelski narod. On je svemoguć i zato mu se, dok vodi Izrael u njegovu zemlju nitko ne može oprijeti, od egipatskog faraona pa do okolnih naroda koji su skupili vojsku da se suprotstave dolasku Izraelaca. Njihov je Bog iznad svih bogova. »Tko je kao Bog naš«, kaže psalam.
Izraz »Ja sam koji jesam« označuje Boga, koji je prvi i posljednji. »Ja jesam« označuje da je on Bog koji jest oduvijek i zauvijek, koji nema ni prošlosti ni budućnosti, nego mu je sve prisutno u vječnoj sadašnjosti. »Ja sam koji jesam« označava Boga koji štiti i brani one koji ga se boje, koji ga ljube, koji vjeruju da ih Bog voli. »Ja jesam« ujedno označuje Boga koji sepoput majke naginje nad svoje dijete, koji uživa da svome narodu može gotovo tepati, pokazivati koliko ga voli, koji je sama nježnost, milosrđe i dobrota.
Iako izraelski pisac ovdje ne misli na filozofsko objavljivanje Boga, i ta mu je misao čak daleka, ipak možemo reći da je tu dao pojam Boga koji će kasnija filozofija izraziti kao onoga koji naprosto postoji – existens. Taj izraz želi reći da Bog nema ni početka ni kraja, da je on apsolutno, posvudašnje, sveznajuće, svemoguće biće. To znači da je on bitak naprosto.
No ne samo u Starom zavjetu, nego i u Novome, nalazi se izraz koji nam sugerira riječ koji jesi i to pripisan Isusu. U raspravi sa Židovima Isus kaže: »Ako ne povjerujete da ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima« (Iv 8,24). Taj nas izraz upućuje da Isus sebe postavlja ondje, u onaj red, u ono ime koje su Izraelci dobili kao ime Božje. Jer Bog je Jahve, »onaj koji jest«, i Isus, kao njegov Sin, »jest onaj koji jest«. Vidimo da je Isus u izraz Oče naš, koji jesi stavio objavu Staroga zavjeta, i to upravo onu bitnu. Naime, u imenu »Ja sam koji jesam« stoji čitava povijest izraelskog naroda. Odupiranje stvarnosti izraženoj u imenu »Ja sam koji jesam« za izraelski je narod značilo propast i progonstvo. A pristajanje i prihvaćanje toga imena značilo je slobodu, blagostanje i sreću. Samo je jedan Bog i samo on može biti apsolutan, bez ikakva premca. Kad bi dvojica bili apsolutni, jedan bi drugoga ograničavali. Stoga kad nam Isus kaže da je Otac nebeski »onaj koji jest«, onda nam kaže da je on apsolutno biće, ali se nama objavljuje kao naš Otac i ujedno nam želi reći da Bog kojem se obraćamo nije jedan između bogova, kao što ih imaju poganski narodi, nego je on prva i posljednja instanca, onaj »u kome mi stojimo, mičemo se i jesmo«. Bez njega je ništavilo, a samo je u njemu život. Prema tome, koji jesi znači da, obraćajući se njemu, stojimo na sigurnom terenu, na hridi na kojoj možemo sve graditi i nikada izgubiti, da se naš dom nikada ne može srušiti.
Izraz koji jesi daje nam naslutiti da se radi o Bogu koji je apsolutan, svemoguć i sveznajuć. Zato se u vjerovanju, i apostolskom i nicejsko-carigradskom, odmah na početku govori: »Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega«. Zanimljivo je da se ne kaže: vjerujem u »Boga svemogućega«, nego u »Oca svemogućega«. Odatle zaključujemo da izraz Oče naš koji jesi ne označuje bilo kakva Boga koji bi bio na neki način nezainteresiran za nas, nego Boga koji je naš Otac i upravo koliko ima takav odnos prema nama, on je svemoguć. To znači da ta svemoć nije pokazivanje apsolutne snage, bilo gdje i bilo kako, nego u odnosu na nas. Znači da je taj Bog apsolutno svemoćan u milosrđu i praštanju, u milosrdnoj ljubavi, sućuti, dobroti i nježnosti. Božja svemoć nikada nije, niti će biti, protiv našega dobra i naših interesa, nego je uvijek za nas. Izraz Oče naš koji jesi označava Boga koji je za nas, na našoj strani, koji se opredijelio za nas, koji nas doživljava kao svoju djecu, kao svoj vrhunski interes, kao nešto za što je on spreman sve žrtvovati, jer smo njegova ljubav. Naš Bog je dakle Otac, ali Otac svemogući. U njegovoj smo svemoći štićena, obranjena i oslobođena djeca. Na taj način Isus nam želi reći da nas nitko iz Očevih ruku ne može istrgnuti.
Izraz koji jesi ujedno dočarava činjenicu da smo svemoguća djeca. Svemoguća, ne iz sebe, nego zato što smo djeca Božja, iz Boga i po Bogu. Time nam Isus daje do znanja da je na nama da pobijedimo zlo u nama i oko nas, da ne smijemo biti robovi, jer je naše dostojanstvo jednako dostojanstvu našega Oca, a on je Otac svemogući. Svaka pomisao na poraz, razaranje i uništenje, na pobjedu zla i mržnje vrijeđa našeg Oca i udaljuje nas od onog što jesmo.
Moleći »Očenaš« izlazimo iz prostora straha i tjeskobe i ulazimo u prostore slobode, mira i sigurnosti. Izlazimo iz prostora poraza i ulazimo u prostore pobjeda. Naša je budućnost sigurna ne zato što smo dobri, nego zato što je naš Otac dobar i svemoguć. Bog »koji jest« poslao je svoga jedinoga Sina »koji jest« da nas uvuče u to svoje ime, da i mi budemo »oni koji jesu«. Dok molimo Oče naš, spoznajemo tko smo i kakvi smo, jer djeca su ono što i njihov otac. Mi smo baštinici Isusa Krista, a on je »onaj koji jest«.
Potrebno je dakle dobro poznavati molitvu »Očenaš« kako bismo iz nje neprestano crpli neizrecive snage da živimo dostojanstveno i dostojno svoga Oca. Tako »Očenaš« postaje himna slobode i dostojanstva svakoga čovjeka ove zemlje. Nikakvo čudo stoga da je ova molitva toliko ušla u kršćanski puk da je kršćani uvijek i na svakom mjestu mole.
Da je »Bog onaj koji jest« očituje se upravo u Isusu Kristu. On je Bog koji je ušao u čovječanstvo, koji je postao čovjekom, koji je ušao u našu krv i meso, koji je uzeo našu narav; postao je čovjekom, jednim između nas, ili, bolje, postao je svi mi. To znači da u svojoj ljudskoj naravi više nismo sami. Bog se u Starom zavjetu objavljivao, razgovarao je s ljudima, drugovao je i hodio s pravednicima. Ali u Novom zavjetu sam je postao čovjekom. Više u čovjeku nema prostora gdje ne bismo sreli Boga. Otada pobjeći od čovjeka znači pobjeći od Boga. Bog je u našoj egzistenciji, on je »u našem brodu«, on je uvijek s nama. Zato je »Očenaš« prvenstveno novozavjetna molitva. Tu se najbolje pokazalo da je Bog naš Otac, koji je u nama i s nama savršeno prisutan, i koji je zapravo u nama samima. U Isusu Kristu Bog se poistovjetio s nama. Otada je nemoguće mrziti čovjeka, a biti prijatelj s Bogom. I nemoguće je ljubiti čovjeka, a biti neprijatelj s Bogom. Što god učinili jednome od Isusove najmanje braće, Bogu smo učinili (usp. Mt 25,40).
Naziv koji jesi tjera od nas sve negativno, a skuplja sve pozitivno. On nas izbavlja iz tame, a uvodi u svjetlo. Taj izraz uništava sve naše poraze i nemoći i čini nas pobjednicima i svemoćnima.
Izraz koji jesi želi nam reći da je naš Otac Bog. I to ne bog u poganskom smislu, jedan između bogova, nego, kao Otac, apsolutni, jedan, jedinstveni, prvi i posljednji, alfa i omega. Kad smo s njime, tada smo kod kuće, u miru, na cilju. Nismo li s njime, makar sve posjedovali, nemamo ništa, nemamo smisla i ne možemo biti ono što jesmo.
Taj je Bog stvorio i nebo i zemlju. Sve što postoji pripada njemu i mi, njegova djeca, smijemo to posjedovati. Nema dakle ničega oko nas što ne bi pripadalo Bogu, što bi netko drugi imao. Kao njegova djeca, znamo da sve pripada nama. Ako je Bog naš svemogući Otac, onda naš grijeh vrijeda našeg Oca. Stoga se grijeh ne isplati.
Sramotno je vrijeđati ono što je naše. Bog za nas nije stranac, nije ni sudac koji bi bez interesa i ljubavi stajao nasuprot nama, nije kakvo pravilo ni zakon, nije ni stražar koji bi jedva čekao da nas uhvati u grijehu i pogrešci, pa da nas kazni. Bog je Otac, koji ne samo prašta, nego i ne dopušta drugima da nas kazne ako ih povrijedimo. Međutim, on je Otac koji nas poučava, vodi, odgaja, jer smo njegova djeca. Sve što nam se događa, pa bile to i bolesti, nevolje, tjeskobe, smrt ili nesreće, sve je to u planu našeg Oca i neće nam to nikada biti propast, nego put do smisla i sreće.
Nikada ne možemo izgubiti jer smo djeca nebeskoga Oca. A kao njegova djeca, nalazimo se u njegovu domu, na njegovu dvorištu, na njegovu imanju, na njegovoj baštini. Stoga svaka uvreda, svaka mržnja i psovka, svaka negativnost znači rušenje našega doma i vrijeđanje vlastitoga Oca. Tko to može dopustiti da netko psuje ili vrijeđa njegova oca ili njegovu majku? I najgori razbojnik okomit će se na onoga tko mu vrijeđa majku. U tom kontekstu vidimo svu odvratnost grijeha, nedostojnost psovke i mržnje, bijedu našeg nedo- stojna ponašanja prema Bogu. Postupamo kao nezreli i ludi, kao bezumni i pokvareni. »Vol poznaje svog vlasnika i magarac jasle gospodareve, Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije« – tuži se Bog (Iz 1,3). Netko nam se bezobrazno smije, onaj tko nas je zaveo da zaboravimo tko je Bog i koji nas zato navodi da najdragocjenije u nama, srce, ruku koja nas drži, ruku koja je ranjena za nas, ruku u čiji smo dlan urezani, da to pljujemo, gazimo i razaramo.
»Očenaš« je poziv da se vratimo, da postanemo razumni, trijezni, da postanemo zreli i dostojanstveni. Da postanemo otmjenost. Kršćanine, postani svjestan svoga dostojanstva, kaže u božićnoj propovijedi sveti Leon Veliki. Prema tome, učiti ljude ovako moliti »Očenaš«, najbolja je evangelizacija.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
