OČE NAŠ
»Očenaš« je molitva zajednice. Bog je ljubav. Stvorio nas je na svoju sliku. To znači da smo i mi pozvani da budemo ljubav. Zato nas Isus uči da ne govorimo: »Oče moj«, nego Oče naš. Izgovarajući Oče naš prelazimo iz egoizma u ljubav, u altruizam, iz osame u zajedništvo.
Nije nam time Isus htio reći da kao pojedinci i osobe nismo važni, nego da je Bogu važno samo čovječanstvo. Čovječanstvo ne postoji bez pojedinca. Isus nije uzeo čovjeka jednog po jednog da bi svakog pojedinačno otkupljivao, nego je uzeo čitavu ljudsku narav, a to znači cijelu ljudsku povijest, i u njoj svakog pojedinca u temelju otkupio. Bog je poslao svoga Sina u cijeli svijet, a ne samo u pojedince, jer Bog želi da se svi ljudi spase (usp. 1 Tim 2,4). Bog je otac svakoga čovjeka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Stoga ukoliko smo ljubavlju ukorijenjeni u čovječanstvo utoliko smo spašeni. Ne spašavamo se svojom osobitom zaslugom ili time što Bog nas voli više nego drugu svoju djecu, nego time što nas Bog sve beskrajno i jednako voli, a opet svakoga ponaosob u njegovoj osobitosti i osobnosti.
Moleći Oče naš postajemo svjesni da imamo braću i sestre. Izgovarajući Oče naš trebali bismo izgovarati »braćo i sestre moji«. Tako nas Oče naš upućuje na horizontalnu liniju koja nas spaja sa čitavim čovječanstvom, u nama se rađa beskrajna ljubav, koja nikoga ne želi iskljuciti iz Kristova spasa. Kad bismo željeli da se tko ne spasi, boljelo bi to najviše nas same, jer je čitavo čovječanstvo jedno tijelo. Tako gledaju crkveni oci – čitavo tijelo čovječanstva je kao jedan Adam.
Moleći Oče naš spoznajemo da Bogu ne možemo doći ako nismo u ljubavi. Taj nas odnos u bratstvu i ljubavi povezuje sa svakim čovjekom ljudske povijesti. Tako »Oče naš« postaje sveobuhvatno povezivanje ljudi i uvođenje svih u Oca.
Svaki pojedinac je prostor u kojem se sastaje svijet. Već i genetski gledano, mi smo rezultat bezbrojnih generacija koje se u nama sastaju. Kulturološki, rezultat smo bezbrojnih naraštaja kojih se kulturno bogatstvo u nas slilo. Konačno, spoj smo ili zajedništvo oca i majke, muškog i ženskog. Prema tome čovjek je već od početaka množina, a ne jednina. On se ponajprije rađa od oca i majke, dakle poprima i ženske i muške osobine, zatim poprima nacionalne i kulturne osobine svoga naroda, konačno, poprima sve blago čitava čovječanstva. Čovjek, rođen kao muškarac ili kao žena, ima određen duševni, duhovni i tjelesni odnos kako prema drugom spolu tako i prema svim ljudima oko sebe. On sebe ne može razumjeti bez drugih jer se u njega slio plod tolikih naraštaja. On sebe ne može vidjeti dovršena, jer je čovjek biće upućeno na drugoga. Riječ osoba, persona, označuje da je čovjek po nekome, da je biće u odnosu. Osobita značajka čovjekova bitka, njegov osobit biljeg, njegova je religiozna dimenzija, a to znači odnos prema Bogu. Budući da su svi čovjekovi odnosi i sve što on jest i ima plod Božje stvaralačke ruke, razumljivo je da nazivajući Boga svojim ocem izričemo sve što jesmo. Mi smo u osnovnim dimenzijama od početka do kraja života »mi stvarnost«. Bez drugih ne dolazimo na svijet, bez drugih ne možemo izrasti ni odrasti, bez drugih i bez Boga uopće nas nema. Konačno, ako nismo ljubljeni, ako nema koga tko će nam zaželjeti dobrodošlicu, ako nema onoga tko će nam reći: »lijepo je što postojiš« ne možemo ni živjeti niti preživjeti. Nemamo kamo ići.
Dakle, u egzistenciji, u temeljnoj mogućnosti stoji »mi odnos«. Dok izgovaramo svoj ja, u njemu treba prepoznati čitavo bogatstvo »mi osobnosti«. Egoizam i nije ništa drugo doli zatvaranje očiju pred bogatstvom odnosa koje čovjek ima. Egoizam je stoga dokidanje čovjeka, onemogućenje života, ostajanje u osami. I razumljivo je odatle da je osama pakao. Osama je čovjekova nemoć da živi, ali i nemoć da umre. Osama je pakao u kojem čovjek ne zna ni odakle je došao, ni kamo ide ni zašto je uopće na zemlji.
Kad nas je Isus učio da govorimo Oče naš pokazao nam je beskrajno bogatstvo koje nosimo u svojoj osobnosti. Mi smo, na neki način, čitavo čovječanstvo. U nama se sastaje svaki čovjek i čitav svijet. Zato je svaka osoba bogatstvo čitava svijeta. Zato je nemoguće da žrtvujemo jednog čo- vjeka kako bismo spasili čitavo čovječanstvo. Etički je i moralno jasno da čak i kad bismo mogli spasiti čitav svijet time da ubijemo jednoga nevinog čovjeka, ne bismo to smjeli učiniti. Ubijajući jednoga nevinog čovjeka, svi postajemo krivci i kao da ubijamo sve nas. Zato je svaki pojedini čovjek potreban i dragocjen svakom pojedincu i svima nama. Iz toga možemo zaključiti koliki so besmisao mržnja i rat. Nista tako ne uništava koliko nemoć da praštamo, mržnja i želja za osvetom.
Kao čovjek, Isus zajedno s nama moli Oče nas. Kao Bog, on moli: »Oče moj«. Isusov »Oče moj« most je preko kojega svi možemo prijeći da bismo mogli reći: Oče naš. Isus je dopustio da u njegov jedinstveni odnos s Ocem svi uđemo kao njegova usvojena braća i sestre.
Osobit razlog zašto govorimo Oče naš jest što smo Crkva, Tijelo Kristovo. Kao Tijelo Kristovo zapravo smo »mi-osoba«. To znači da je svaki od nas pojedinačno ud Kristova Tijela, a svi smo zajedno Tijelo Kristovo. Isus je Glava toga Tijela, Crkve. On nas vodi, poučava i hrani. Svima nam daje svoje euharistijsko tijelo da bismo svi postali njegovo Tijelo, Crkva. Kao Tijelo Kristovo koje je Crkva, postali smo »mi-osoba« i stoga je dolično da Boga nazivamo Oče naš, a ne »Oče moj«. Govoreći Oče naš afirmiramo Crkvu, a time afirmiramo i sebe kao članove Tijela Kristova. Kad bismo htjeli govoriti samo »Oče moj«, bilo bi to kao da se dijelimo od ostalih članova Crkve, a to znači da bismo razarali Tijelo Kristovo, Crkvu. Stoga govoriti Oče naš znači spajati i izgrađivati Crkvu.
Oče naš ujedno nas uči da je u svima nama isti Duh Božji koji nas sve zajedno čini jednom »mi osobom«. Duh Sveti u svima moli: »Abba, Oče«. On je razliven u srcima svih nas. On je srce Božje koje se prelilo u naša srca. Budući da je Duh Sveti u srcima svih ljudi u koja se izlio, bez zajedništva svih tih srdaca u Duhu Svetome ne možemo reći Oće. Jer je Duh Sveti jedna osoba u mnoštvu osoba, normalno je da u istome Duhu svi kličemo Oče naš, takvo nas oslovljavanje Boga dovodi u prostore u kojima se čitavo čovječanstvo svih vremena i prostora, svih rasa i klasa, svih uzrasta i socijalnih razina, okuplja u jedno. Oče naš je kao fokus u koji se skuplja čitavo čovječanstvo i postaje jedan čovjek, jedna osoba u mnoštvu osoba.
Tako nas izgovaranje Oče naš neprestano potiče da ne prezremo ni jednog čovjeka, da ne zapostavimo ni jednoga jedinoga, da ne bude ni jednog čovjeka koji ne bi mogao ući u naše srce, kojemu ne bismo željeli spas i kojemu ne bismo oprostili. Oče naš postaje mjesto općeg praštanja, okupljanja i prepoznavanja da smo svi uistinu braća. To je prostor u kojem ljudi iz neprijateljstva prelaze u prijateljstvo, iz prokletstva u blagoslov, iz smrti u život. To je prostor u kojem prepoznajemo da smo bili zavedeni kad smo god jedni u drugima gledali neprijatelje i kad smo god vodili ratove jedni protiv drugih.
Moleći Oče naš dopuštamo Bogu da nam otvori oči za istinu. Tako Božja riječ izgovorena u
»Očenašu« postaje istina, i mi iz laži prelazimo u istinu.
Moleći »Očenaš«, svatko na svom radnom mjestu – u laboratoriju, bolnici, parlamentu, školi, radionici, kuhinji, u polju – postajemo ljudi koji ne rade samo zato da stručno obave svoj posao, nego postajemo ljudi koji svaki posao koji rade uvode u istinu. A istina je da nikakva znanost, tehnika, kultura niti išta u svijetu ne smije služiti razaranju čovjeka, nego njegovu spašavanju i boljitku. Koliko god su znanstvena otkrića is- pravna, na primjer atomska bomba, kemijski spojevi, otkrića fizikalne kemije, ona su unatoč tome neistinita ako ne služe čovjekovu spasu. Znanost mora postati zajedničarska, a ne egoistična. Moramo otkrivati zakone koje je Bog Otac postavio u svijetu, ali otkrivajući ih, moramo tražiti istinu, koja je Isus Krist, Riječ Božja po kojoj je sve stvoreno. Istodobno, tražeći i upoznajući istinu, moramo je otkrivati u ljubavi, koja je Duh Sveti. Samo u tom trojstvenom nizu svako čovjekovo djelovanje može postati cjelovito, a to znači korisno i čovjekoljubivo. Na taj način zatvaramo Pandorinu kutiju iz koje je izašao sadržaj koji je postao za nas zlo, iako je u sebi dobar. Nuklearna je energija u sebi dobra, ali postaje zla, jer čovjek nije u istini i ljubavi. Oče naš uvodi nas ne samo u nove odnose među ljudima, nego i u novo djelovanje svakog pojedinca i svih zajedno.
Oče naš uvodi nas ujedno u novo djelovanje svih nacija i država svijeta. Takvo okupljanje prepoznajemo već u Katoličkoj crkvi. Ona se nalazi u svim narodima, svim plemenima i svim vremenima. Stoga je svaki kršćanin u bilo kojem narodu brat i prijatelj i sestra svakom kršćaninu iz drugog naroda, druge rase, klase ili socijalnih prilika. To je jedan narod okupljen unutar svih naroda svijeta. To je Božji narod.
Tako nas molitva »Očenaša« već na početku izvodi iz mraka i uvodi u svjetlost, izvodi iz smrti i uvodi u život, u nama i oko nas razara sile zla. Ovu bi dakle molitvu trebalo usaditi u svako srce, u svaki narod, u svaki kutak Zemlje.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
