Iz knjige “A vi ovako molite”
1. Isusov govor o Bogu
Isus ne kaže neka Bogu naprosto kažemo »Bože«, što je općenit naziv za transcendentno, apsolutno biće. On nas uči da Bog ima specifičan, konkretan i blizak odnos s vjernikom kršćaninom. Kaže nam neka ga oslovimo nazivom Oče. Time nam daje do znanja da je Bog nama isto što je djeci otac. Na taj način ne doznajemo samo da smo od Boga potekli i da smo njegova željena djeca, nego i to da nam Bog pristupa s ljubavlju i s određenim očinskim interesom. Kao što je otac spreman svojoj djeci sve predati i njima se ponosi, tako Bog postupa s nama. Kao što je otac spreman i sebe samoga, a ne samo sve svoje, dati za svoju djecu, takav je Bog u odnosu na nas.
Sigurno da Božje ime »Otac može imati i najopćenitije značenje. To može značiti da smo od Boga potekli, jer je on stvoritelj svekolike prirode pa i nas. Stoga u ime čitave prirode možemo Bogu reći Oče. Nema sumnje da je u oslovlja- vanju Boga Ocem u »Očenašu« prisutna i ta stvarnost i taj odnos prema Bogu. Bog nas je stvorio. Njegovi smo, od njega smo pošli, k njemu idemo, u njegovom se svijetu nalazimo, u njegovom životnom ambijentu, njemu smo slični. Njegovi smo kao pojedinci i njegovi kao narod. Sve što je stvoreno pripada Bogu, i u tom svemu mi smo njegovi. Sve pripada njemu, a on pripada nama. To je jedan aspekt naziva Oče, aspekt općeg stvorenja.
Drugi je aspekt starozavjetni, onaj u kojem Bog sebe naziva ocem, a svoj izabrani narod Izrael naziva svojim sinom. Tako u Izaiji kaže: »Ah, sućuti nam svoje ne ustegni, jer otac si naš! Jahve, ti si naš Otac, Otkupitelj naš – ime ti je oduvijek« (Iz 63,15-16). Ili u Jeremiji: »Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije?« (Jer 31,20). Ili na drugom mjestu: »Jer ja sam otac Izraelu, Efrajim je moj prvenac« (Jer 31,9). Hošea nas također na to upućuje: »Zvat će ih: Sinovi Boga živoga« (Hoš 2,1). Psalam 103 o tome kazuje: »Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.« Ili 2. psalam: »Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče: Ti si sin moj, danas te rodih.« Budući da je sve što je pripadalo staromu izraelskom narodu prešlo u Crkvu, koja je Novi Izrael i Novi Jeruzalem, te da istodobno i Izraelci nisu prestali biti sudionici i vlasnici Božjih obećanja i stvarnosti, svi kršćani imaju pravo govoriti Bogu Oče. Kao izabrani narod, mi smo djeca, ljubimci, miljenici Oca nebeskog.
Treći aspekt proizlazi iz utjelovljenja Sina Božjega u našu stvarnost. Isus je postao čovjekom. To znači da je u utrobi Blažene Djevice Marije uzeo na sebe čitavu ljudsku narav, ili čitavog Adama, svakog čovjeka i svekoliku stvarnost. Papa Ivan Pavao II. kaže da je Isus svojim utjelovljenjem nekako svakom čovjeku postao blizak,dodirnuo je svakog čovjeka, svakoga uzeo na sebe (usp. Redemptor hominis br. 18). Tako govori i Koncil: »Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom« (GS 22). Otada Bog Otac vidi svoga Sina u nama i nas u svome Sinu. On nas zato ljubi istom ljubavlju kojom ljubi svoga Sina (usp. Iv 17,23: »i ljubio njih kao što si mene ljubio«). Budući smo uključeni u njegova Sina, Isusova Oca možemo nazivati svojim ocem. »Kao što je otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas« (Iv 15,9).
No za kršćanina je najvažniji četvrti aspekt sinovsko-očinskog odnosa s Bogom. Krštenjem smo naime postali djeca Božja. Krštenje je ulazak u Kristovu smrt i njegovo uskrsnuće. Krštenjem umiremo grijehu, a to znači neprijateljstvu s Bogom, oslobađamo se zapreka da budemo u Bogu i Bog u nama. Istodobno postajemo Crkva, a to znači Kristovo mistično Tijelo na zemlji. Krist je glava toga Tijela, a Duh Sveti je duša koja ga oživljava. Tako se krštenjem dogodilo da smo mi u Kristu, a Krist u nama i da nas Duh Sveti tako obuhvaća kao što u Bogu obuhvaća Oca i Sina. Jer Isus kaže: »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas, ostanite u mojoj ljubavi« (usp. Iv 15,9). Ljubav kojom Otac ljubi Sina jest Duh Sveti i taj Duh Sveti poslan je Crkvi. I Isus kaže neka ostanemo u toj božanskoj ljubavi.
Tako smo postali djeca Božja. Isus je naravni Božji Sin. Mi smo posvojena Božja djeca. No kao što svako usvojeno dijete ima sva prava kao i naravna djeca, tako i mi imamo sva prava i baštinici smo neba i subaštinici Kristovi (usp. Ef 1,5 i Rim 8,17). Sv. Grgur Nazijanski kaže da smo mi postali Bog: »Upoznaj da si sin Božji, subaštinik Kristov i da si – da odvažnije rečemo – postao bog« (PG 35,887 sl.). Sv. Augustin kaže da je Bog postao čovjekom kako bismo mi postali bogom.
U tom se kontekstu može razumjeti što znači da smo djeca Božja i što znači da je Bog naš Otac. U istom Duhu u kojem Isus Boga zove Ocem, i mi ga nazivamo Ocem. Zato Duh Sveti kliče u nama »Abba, Oče«. Taj »Abba, Oče« jest naziv koji u pravom smislu pripada jedino Isusu Kristu. On u Getsemaniju tim nježnim imenom naziva svoga Oca. Prevedeno na hrvatski jezik bilo bi to: »Tata moj!« Isus medutim nije na isti način Božji Sin kao mi, te on zato i kaže Mariji Magdaleni: »Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu« (Iv 20,17). Isus ne razlikuje svoje sinovstvo od našeg sinovstva. Ipak, ime što je Duh Sveti sišao u naša srca, što je ljubav Božja razlivena u našim srcima, možemo kao i Isus govoriti Ocu: »Tata naš, Abba« (usp. Rim 8,15 i Gal 4,6).
Kad nam Isus kaže da molimo Oče naš, tada to ima još dublji, trojstveni smisao. Pokušajmo se zamisliti nad tom istinom i ući u otajstvo Božjeg trojstvenog života.

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)