Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

OČE

Iz knjige “A vi ovako molite”

Molitva Gospodnja ili “Očenaš” počinje uzvikom: “Oče!” Isus nam time pokazuje da molitva počinje izravnim obraćanjem Bogu. Želimo li s nekim razgovarati, moramo se okrenuti prema njemu i osloviti ga.

Kršćanska nas duhovnost uči da je prvi uvjet za molitvu sabranost. Sabranost je, inače, potrebna za svako razmišljanje, za svako kulturno i umjetničko djelovanje, pa i svagdanji život. Sabranost je pozornost na ono što se radi.

Obično držimo da je sabranost u tome da se usredotočimo na sadržaj. No to je tek recitacijska molitvena sabranost. Prava molitvena sabranost počinje onog trenutka kada mislimo na onoga kome se molimo i svojim ga duhom gledamo, ne misleći više ni na koga drugog i ni na što drugo, pa ni na ono što molimo. U molitvi je Božja osoba važna.

Ako se pitamo kako je moguće obratiti se Bogu kad ga ne vidimo, onda se ponovno podsjetimo da je Bog čovjeku stvarajući ga dao životni dah. Prema tome, čovjek je sličan Bogu i može s njime komunicirati. Podsjetimo se također da smo na krštenju primili Duha Svetoga i da, sukladno tomu, imamo božansku moć i sposobnost da razgovaramo s Bogom. Napokon, postanimo svjesni da je Bog postao čovjekom, ušao u doseg naših komunikacijskih mogućnosti, te zato s Bogom možemo razgovarati na sličan način kao što razgovaramo s ljudima. Bog se spustio k nama da bi s nama razgovarao.

Istodobno moramo naglasiti da takav razgovor s Bogom, ili s Isusom Kristom koji je postao čovjekom, nema ništa s razgovorom s pokojnicima u spiritizmu. Isus Krist nije pokojni, nego uskrsli. To znači da on kao čovjek i dalje živi među nama, iako u produhovljenom tijelu, te ga naše materijalne, grijehu podložne oči ne mogu registrirati. No mogu ga registrirati naše duhovne oči. Kao što oči duha vide dobrotu, ljubav, vjernost, tako mogu “vidjeti” i prisutnost Duha Božjega i uskrsloga Krista. Sigurno je, međutim, da naš duh treba vrijeme rasta i razvoja kako bi došao do one mjere o kojoj nam pripovijedaju sveci koji su s Bogom razgovarali i zato posjedovali njegove snage i sile, njegovu slobodu u svijetu grijeha. Čovjek dakle ima sposobnost i mogućnost da s Bogom komunicira.

Ako se pak pitamo gdje je Bog, odgovorit ćemo da je on posvuda. No, to posvuda može značito gotovo isto što i nigdje. Zaista, kad bi Bog negdje bio, to bi značilo da je materijalan, da zaprema neki lokalitet, a onda ne bi bio Bog. Posvudašnji – znači da je on na jednom mjestu i na svakom mjestu čitav, istodobno svugdje, ali cijeli ne razliven, nego savršeno prisutan. Gdje ga, dakle, možemo zapaziti, na koju mu se stranu okrenuti, kako ga ugledati da bismo s njime razgovarali? Sjetimo se glasa kojim govorimo. Riječ koju izgovaramo istodobno možemo čuti u svim dijelovima dvorane. Ta riječ je izgovorena jednom, a prisutna je čitava u cijeloj dvorani. Izgovorimo li tako riječ “Bog” u dvorani u kojoj je se nalazi tisuću ljudi, svaki će čovjek čuti čitavu riječ. Pitamo li se pak gdje je glas kojim je izrečena riječ »Bog«, onda moramo reći: posvuda, u čitavoj dvorani. Pitamo li se gdje ćemo ga uhvatiti, kad ga ne vidimo, i kamo se treba okrenuti da bismo ga ugledali, tada možemo reći: potrebno je ne gledati očima, nego ušima slušati taj glas. Ako su nam uši zatvorene, nećemo čuti glas iako je on u čitavoj dvorani. Otvorimo li uši, svaki pojedini slušatelj i svi prisutni u dvorani čut će istodobno tu istu izgovorenu riječ »Bog«. Tako je i s Bogom. Njega ne možemo vidjeti tjelesnim očima, ne možemo ga čuti tjelesnim ušima, ne možemo ga ni razumom vidjeti, jer razum o njemu razmišlja, a ne gleda ga, no možemo ga registrirati, “vidjeti” i “čuti”, “očima” i “ušima” duha. Potrebno je otvoriti duh kako bismo ga čuli. A otvoriti duh znači isto što i posvijestiti si vjerom. Ako stojim na rubu bazena puna vode i želim skočiti, onda je potrebno da najprije povjerujem da mi voda u bazenu neće naškoditi i da u nju mogu skočiti. Prema tome, da bih mogao skočiti u bazen, potrebno je postati vjerom svjestan da mogu skočiti. Vjerovati znači omogućiti skok.

Tako je i s Bogom. Da bih mogao ući u njegovu prisutnost i registrirati je, potrebno je povjerovati. Povjerovati znači i posvijestiti da je Bog sada tu prisutan. Bog naime ne može ne biti negdje prisutan. Tek kad to povjerujem, mogu mu govoriti i tek kad sam skočio kroz tu vjeru u govor s njime, počinjem doživljavati da je on zaista tu, da me gleda i sa mnom želi razgovarati. Da je Bog tu, registriram ponajprije po promjenama koje se molitvom događaju u meni i oko mene. To je ono objektivno što se događa kao znakovitost moga razgovora s Bogom. Ali istodobno registriram tu prisutnost neposredno, svojim duhom – što se može nazvati živim iskustvom vjere.

Molitva dakle počinje time da se okrenem Bogu koji je tu, da mu otvorim svoju svijest i da počnem s njime razgovarati. To je sasvim jednostavno, ali upravo tu jednostavnost mi zaboravljamo komplicirajući svoj život i onemogućujući molitvu. Razgovor s Bogom je kao kad se okrenem prijatelju koji mi ulazi u sobu, pozdravljam ga, oslovljavam ga i počinjem razgovarati s njim. Započevši razgovor s njime, već sam sabran. Stoga sabrati se na molitvu ne znači odbijati sve druge misli, želje, slike, rastresenost i brige, nego jed- nostavno pogledati Boga koji je tu – i već sam sabran, i molitva počinje. Što smo odlučniji u takvoj sabranosti, to bolje.

Zato nas i Isus uči da je početak molitve reći: »Oče!<<

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić