BUDI VOLJA TVOJA
Pod voljom Božjom podrazumijevamo Bożju vječnu odluku, naum njegova srca i njegova uma o svijetu i o nama. Volja je Božja, dakle, plan koji Bog ima sa svijetom. Ona je ponajprije u Bogu prisutna, a potom i izvan njega ostvarena. Budući da je Bog ljubav, onda je i svaka njegova odluka načinjena iz ljubavi. Sve što Bog radi, radi iz ljubavi. Ljubav je krepost koja u sebi usavršava i uključuje sve druge kreposti. Gdje je ljubav, ondje su i pravda, mir, velikodušnost, dobrota, poštivanje drugoga, sućut i milosrde. U Bogu su um i srce nerazdvojivi i zato što god Bog čini, čini uvijek u istini i ljubavi. Cilj svake Božje odluke, svake Božje zapovijedi, drugim riječima, cilj Božje volje, jest vrhunsko dobro koje čovjek i stvorenja mogu postići. Stoga je prihvaćanje Božje volje i boravljenje u Božjoj volji siguran put za potpuno čovjekovo ostvarenje. Istodobno, opiranje Božjoj volji jest propast stvorenja i čovjeka.
Bog je apsolutno i svemoćno biće. Kao apsolutno savršeno biće, on stoga ne može ništa negativno ni htjeti, ni misliti, ni činiti. Sva bića imaju život ukoliko su u skladu s Božjom voljom. Izvan Boga je ništavilo. Božje je htijenje veliko kao i njegov um ili kao on sâm. Bog je apsolutno, jedinstveno biće, u njemu se ne može odvajati jedno od drugoga.
Volja je Božja sama Božja ljubav. Bog ljubi i zato stvara sve oko sebe. Bog spoznaje i ljubi i zato je unutartrojstven, u tri osobe, u Sinu kao spoznaji i u Duhu Svetom kao ljubavi. Bog želi svoj unutartrojstveni život objaviti, prenijeti ga na svoja stvorenja. Čovjek je stvoren na sliku Božju. Volja je Božja, prema tome, da se unutartrojstvena ljubav prelije na čovjeka. Kad je to grijeh htio spriječiti, Bog je postao čovjekom, uzeo na sebe naše grijehe i uništio našu smrt, te uskrsnuo iznijevši nas u novi život. Bog je Duha svoga izlio na nas i učinio nas dionicima svoje naravi. Stoga je volja Božja stvaranje svijeta da bi stvoreni svijet uživao njegovu slavu.
Prema tome, volja Božja jest naš vrhunski život i najhumanističnije, najbožanskije ostvarenje. To znači da biti u volji Božjoj znači biti na najsavršenijem putu, znači ići putem svjetla. Samo su u Božjoj volji ostvarivi čovjek i svijet. Volja je Božja sigurnost u kojoj možemo naći spas, zdravlje i slobodu. Volja je Božja čovjekov najsavršeniji i najsigurniji prostor, najdivniji put kojim može koracati. Volja je Božja, zapravo, sve ono što želimo.
Biti u skladu s voljom Božjom znači ući u najdivniju nježnost Božju, ući u njegovu zaštitu, biti njegov miljenik. Tko je u Božjoj volji, najsavršenije spoznaje prirodne zakone, zakone čovjeka i taj može ostvariti sklad moralnih i inih zakona. Volja Božja jest Božja vječnost. Ona je Božje milosrdno naginjanje nad čovjeka i njegova sućut. Božja volja – to je biti u Božjoj ruci i u njegovu naručju i koracati sigurno u dom Gospodnji.
Kad govorimo o volji Božjoj ostvarenoj među nama, onda mislimo prvenstveno na čovjeka kao Božje stvorenje. Dakle, volja Božja je svaki od nas. Prihvatiti volju Božju znači prihvatiti sebe, svoje tijelo, spolnost, osjećaje, dušu i duh. Prihvatiti volju Božju znači zavoljeti sebe i vlastiti život, život u svim odnosima s prirodom, s ljudima i s Bogom. Volja je Božja da čovjek postoji i da je sebi prvo dobro, jer ako nema svoje egzistencije, onda za njega ne postoji ni Bog ni išta drugo. Zato je ono prvo, iskonsko dobro koje je potrebno: čovjek sâm sebi. Čovjekov »ja« stvoren je od Boga, Bog ga je takvim načinio, Bog ga je oblikovao, Bog ga poslao u svijet, Bog nad njim bdije.
Jedino što mu treba da bi se ostvario i da bi bio siguran u svoje ostvarenje jest povjerenje u volju Božju za njega. Čim uđe u volju Božju, u Božji plan, on je na sigurnom. Ispadne li iz tog plana, propada. Prihvaćajući se onakvim kakav jest, ostvaruje se i tako obogaćuje svijet, kao jedinstveno stvoreni original. Nitko u svijetu nije kao što je on. Prema tome, svako njegovo djelovanje, postojanje, jedinstveno je bogatstvo ove zemlje i svijeta. Zato je dragocjen. I svijet je bogat njime. Ako se opire Božjoj volji, ne prihvaća sebe ili mrmlja protiv sebe konkretnog, onemogućuje Božje djelovanje i Božji pogled i Božja ljubav ne mogu teći u svijet. Ljubeći sebe, prihvaćajući se posve kakvim je stvoren, u svim pojedinostima i u općenitosti, omogućuje Bogu da svoje milosti po njemu izlijeva u svijet. Prihvaćanje samog sebe uvjet je osobnog bogatstva i bogatstva čitava svijeta. Konkretna Božja volja jest svijet oko mene. Nitko od ljudi, niti kakav demiurg ili stvorenje, nije stvorio svijet. Svijet je Božje stvorenje. Stoga je svijet, ma kakav bio, pod Božjom kontrolom i ide prema cilju. Dok prihvaćam takav svijet, dok mu odgovorno pristupam, u Božjoj sam volji. Ljubeći svijet, prihvaćajući ga u njegovim tamnim i sjenovitim kao i u svijetlim, sunčanim stranama, u Božjoj sam volji. I dok sam u Božjoj volji sa svijetom, Bog može preko mene djelovati tako da svijet preobražava na dobro. Dok sam u Božjoj volji, tad, radeći u laboratoriju ili u uredu, u bolnici ili u kući, radeći bilo gdje i hodeći bilo kojim stazama, omogućujem da to bude na korist čovjeku. Prihvaćajući konkretni svijet, prihvaćam Božje
djelo.
Kad sam u volji Božjoj, tada mogu prihvatiti i negativnosti: grijeh, krivicu, patnju, bolest, umiranje, nesporazume, ratove i sve što me muči u ovome svijetu, i to svjestan da je Bog od svega toga jači i da sve to ima svoj razlog. Meni je to kao koracanje kroz močvaru i blato, ali u sigurnosti da mene ni blato ni močvara neće uprljati jer k Bogu hodim. Čovjek u volji Božjoj pobjeđuje grijeh, smrt, bolesti, i stoga ih mirno može prihvatiti, svjestan da će ih Bog uništiti i izvesti ga u slobodu, mir i život.
Volja Božja u čovjeku jest njegova savjest. Prihvaćajući ono što govori savjest, ulazimo u Božju volju. Činiti dobro, a izbjegavati zlo, to je volja Božja koja nam putem savjesti govori. Gazeći savjest, odupirući se savjesti, čineći protiv savjesti, ubijajući svoju savjest, izlazimo iz Božje volje, i to je naše samoubojstvo.
Volja Božja jest Božji plan spasa za čovječanstvo. Bog nas je stvorio slobodne i čiste. Bog nas je stvorio na svoju sliku, kao gospodare svega, koji jedino njemu treba da se pokoravaju. On nas je stvorio kao svoju najdražu djecu. Bog je uživao drugujući s čovjekom. Razgovarao je s njime. No čovjek se okrenuo protiv Boga. Ljubav nije prihvaćena. Tako su božanske sile koje čovjeka usrećuju i savršeno ostvaruju onemogućene da ulaze u svijet. Bog je čovjeka beskrajno ljubio, ali se čovjek nije otvorio toj ljubavi, nego joj se, naprotiv, zatvorio. Tako Ljubav nije ljubljena. Volja Božja upravo je u tome da se čovjek otvori ljubavi, da dopusti Bogu da ga voli.
Objava Božja u Starom i Novom zavjetu te praobjave koje su u klici sadržane u svim religijama svijeta također su volja Božja. Sve rase svijeta, kulture i različitosti svijeta Božja su volja. Sve što je u svijetu Bog je dopustio, pa i ono što je negativno i zlo, kako bi se još jače pokazalo svjetlo i kako bismo se slobodno odlučili za njega. Ništa se ne događa izvan Božje volje, izvan njegova dopuštenja. Ali za sve što Bog dopušta i što god želi i traži, on ima razlog, a to je ljubav kojoj je cilj naša sreća.
Kršćanska je objava Božja volja. Zato je svaka riječ Svetoga pisma odraz Božje ljubavi. Zapovijed Božja čovjeka ne pritiska, nego ga oslobađa. Zapovijed Božja zakon je čovjekova razvitka, zakon čovjekova duha, zakon po kojemu čovjek može doći do punine. Božje su zapovijedi vrata kroz koja se ulazi u Božju volju, a to znači u ljubav Božju. Božja je volja da budemo dionici božanskenaravi. Božja je volja da po praštanju budemo oslobođeni od grijeha. Božja je volja da dopustimo Bogu da nas ljubi. Na kraju bismo mogli reći da je Božja volja ljubav Božja. Gledajući čovjeka odozdo, Božja volja jest čovjekovo ulaženje u ljubav Božju. Drugim riječima, čovjek je u Božjoj volji onda kada dopušta Bogu da ga voli. A to mu dopušta kada se dade voditi njegovom voljom, a to znači stvaranjem svijeta i sebe, objavom Boga i planom spasenja u Isusu Kristu. Dopustiti Bogu da te voli, vrhunski je ulaz u Božju volju. Dopustiti Bogu da te usreći, dopustiti Bogu da te spasi, dopustiti Bogu da te vodi, dopustiti Bogu da te uzme u naručje, da te čuva i štiti – to je Božja volja.
Volja Božja često zazvuči u našem srcu kao ljudska volja. A ljudska je volja ono što nas ugrožava i ne vodi k razvitku sposobnosti. Zakoni nas većinom ugrožavaju. Tuda volja većinom priječi da se razvijemo. Zakoni vode općem dobru i zato često zakidaju pojedince. Zato sv. Pavao kaže da nas ne spašava zakon i djela koja smo po zakonu učinili, nego vjera u Isusa Krista, što znači ulaženje u volju Očevu.
Budući da nas sitne zapovijedi, pravila i naredenja ugrožavaju, omeđuju nam prostore i djelovanja i sposobnostî, teško nam padaju i natovareni su nam kao breme. Kad čujemo za volju bilo koga nad nama, osjećamo da ona onemogućuje razvitak naše volje, a time i našeg bića. Zato nam prizvuk budi volja tvoja zvuči kao novo ugrožavanje. Međutim, ne smijemo se dati zavoditi ljudskim shvaćanjima i slikama koje nosimo, jer time ugrožavamo svoj život. Dok volja drugih ljudi ugrožava naš život, dotle ga nepoštivanje volje Božje još više ugrožava. Dapače, odupiranje volji Božjoj onemogućuje nam život i razvoj, razara nas i dokraja uništava. Volja ljudska i volja Božja stoje dakle, čini se, na suprotnim stranama. Ljudska volja dobra je za nas samo ako nas uvodi u Božju volju. Zato je dobar i uspješan samo onaj odgoj koji nas upućuje i omogućuje nam da djelujemo u Božjoj volji.
Ostvarenje Božje volje na sebi omogućujemo kada vjerujemo da nas Bog voli. Tko vjeruje da ga Bog voli može se otvoriti Božjem djelovanju i biti spašen te doveden do ispunjenja svojih želja. Dopustiti Bogu da bude prema nama nježan, da ima sućuti prema nama i da se nad nama rasplače, da nas obuče u radost i svjetlo, da nam oprašta grijehe, da za nas umre i za nas uskrsne sve je to volja Božja. To je ulazak u neizrecivi vrtlog Božjega života. To je vrhunski zakon svijeta, prirode i čovjeka. Božja volja, to je volja Očeva za vlastito dijete. Bog čezne za čovjekom.
Zlo u nama i oko nas ugrožava nam ulazak u Božju volju. Budući da su u nama želje dvostruke, jedne tjelesne, a druge duhovne; budući da se u nama duh i tijelo suprotstavljaju, volja nam je Božja ponekad daleka. Tijelo traži da požudno ispuni svoje želje, pa i onda kada duh kaže da to nije dobro. Na primjer, vidi li naša tjelesna želja tuđe dobro, tuđe jabuke, tuđe odijelo, tuđi auto, ona ih želi imati. Tijelo je poput mehanizma i ne zna za moralni zakon. Duh i savjest u čovjeku kažu da se ne smije od drugoga bez dopuštenja uzimati, da se ne smije krasti, da se drugoga ne smije prevariti, da se ne smije tuđe željeti. U toj dvojnosti čovjek osjeća kao da je zakon duha protiv čovjeka, jer je protiv ispunjenja njegovih tjelesnih želja. Istodobno, kad čovjek počini zločin, grabež ili krađu, osjeti kako je njegova tjelesna potreba ili želja protivna njegovu duhovnom zakonu i njegovu očovječenju. U toj borbi duha i tijela, borbi dobra i zla, borbi tjelesnog dobra i duhovnog dobra u nama, u tom vrtlogu teško nam je spoznati što je volja Božja, a što je samo želja naših požuda. Jedni smatraju da je pravi put traženje najviših užitaka, traženje ispunjenja tjelesnih zadovoljstava. Drugi smatraju da je upravo odricanje od tih zadovoljstava vrhunsko čovjekovo pravilo. Treći smatraju da je sklad između jednoga i drugoga osnovno čovjekovo pravilo. Moramo reći da ni jedno od toga nije na pravom putu. Jedino mjerilo pravoga puta jest Božja volja izražena u našoj savjesti, u kršćanskoj objavi, u Isusu Kristu. Gdje god se borimo izmedu alternativa, biti u duhu ili u tijelu, biti u dobru ili u zlu, biti u materijalnom ili u duhovnom – nismo na pravom putu. Božja volja nije odbacivanje nečega, nego oslobađanje svega stvorenog od grijeha. Božja volja jest prihvaćanje svega, ali prihvaćanje iz Božje ruke i Božjom snagom da bismo pobijedili zlo u svemu što prihvaćamo. Prema tome, nije krepost ni u odricanju od svega, niti u uživanju svega, niti u traženju nekakva sklada izmedu jednoga i drugoga. Nijedno od toga nije čovjekov put. Sâm je Isus rekao da je Ivan Krstitelj došao kao veliki asket, pa su mu rekli da ima davla. Za sebe pak kaže da je došao kao onaj koji jede i pije, druži se s carinicima i grešnicima, pa su mu rekli da je izjelica. Tražiti volju Očevu vrhunsko je pravilo i put iznad svih alternativa. Zato je Isusov život bio traženje volje Očeve. »Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4,34).
Prema tome, volju Božju valja tražiti kroz molitvu, jer nas oslobada od vlasti davla, grijeha i smrti. Molitva je, znači, prostor u kojem Bog razgovara s nama, u kojem svjetlo razgoni tamu i omogućuje nam da se ne borimo s alternativama, nego idemo ravno prema Bogu i svojem cilju. A molitva je govor Bogu i slušanje Boga. Slušajući Božji glas u sebi, u prirodi, u Svetom pismu, u Crkvi, ostvarujemo molitvu u kojoj se događa volja Božja. Kad molimo, volja je Božja za nas upravo ono u čemu jesmo. Tada možemo sve prihvatiti i u sve ulaziti, sigurni smo da će Bog biti s nama i da će nas povesti pravim putem. Budući da je čovjek neprestano podvrgnut napastima, rijetko će pronaći volju Božju u sebi, slušajući svoj nutarnji glas. To može biti glas podsvijesti ili vlastite želje, a može biti i glas napasti. Stoga ćemo Božju volju prepoznati pitajući najprije što nam Bog govori u savjesti, a onda što nam kaže putem Svetog pisma i Crkve i, konačno, vazda gledajući koji konkretni korak moramo učiniti u životu. Konkretan korak koji možemo u miru prihvatiti, prema kojemu nam se otvaraju vrata, a u skladu je sa savjesti i s Božjom objavljenom riječi, uvi- jek je sigurni put koji nas vodi u život. Da bismo znali je li neka odluka ispravna, potrebno je neprestano biti u dijalogu s Bogom, a to znači moliti. Zato nas je Isus naučio da u »Očenašu« govorimo budi volja tvoja.
Nakon izlaganja o volji Božjoj, shvatit ćemo kako je velika molitva koju izgovaramo u »Očenašu«. Nema ljepše i savršenije molitve od te: budi volja tvoja. Bez nje svijetu nema slobode, mira ni pravde. Sloboda svijeta dogodit će se kroz tu molitvu. Čovjek se izbavlja iz svih krivih alternativa, iz smrti, patnje i boli, iz grijeha i užasa, iz ropstva i krivih mišljenja tek onda kada moli za ulazak u volju Božju.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
