Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

3. Čovjek na sliku Božju

II. dio

Božja je »patnja« osobito u tome što Otac daje da njegov Sin postane čovjekom i tako prelazi u stanovitu udaljenost od Boga. Još više pak u tome što Isus ulazi u našu bol i patnju da bi nas otkupio. A onda, još više, što mi ne prihvaćamo, nego pogrdujemo njegovu ljubav prema nama. I, najviše, što uzima na sebe naše grijehe i time ulazi u najveću udaljenost od Oca. Otac pokazuje ljubav time što je spreman dati svoga Sina da uđe u prokletstvo grijeha, da prijeđe u stanovitu udaljenost od Oca zbog ljudskoga grijeha, gledati ga kako trpi, najprije sve zlo koje mu ljudi nameću i sve uvrede koje mu zadaju, a onda i svu patnju i udaljenost od svoga Oca. Otac i Sin međdutim žele ustrajati u neizmjernom milosrdu prema čovjeku. Bog pristaje da ga ljudska zloća uvrijedi, da mu ljudi okrenu leđa, da se bune protiv njega, da postanu neprijateljski prema njemu. Bog prihvaća ljudsku zloću, prašta je i tako čovjeku omogućuje da se vrati svome Bogu. Ljubav i milosrđe pobjeđuju pravdu i nepravdu. Božje milosrđe tako je veliko da čovjek nikada ne može toliko sagriješiti da ga Bog i tada ne bi praštanjem nadmašio. Tako je čovjek postao gotovo nemoćan, gledajući s Božje strane, da se od Boga udalji, jer Božje je milosrđe uvijek veće od njegove krivice. Time je ono pobijedilo čovjekovu
zloću.

Praštanjem se ne traži vraćanje dugova i kazna, nego se dopušta da se onaj komu je oprošteno vrati Ocu. Praštanjem se želi da ljubav pobijedi zloću, da se čovjek pokaje i vrati Ocu. Isus nam je to ispričao u slučaju izgubljenoga sina. Otac ne traži da sin nadoknadi sve što je uništio i u zloći rasuo, nego ga prima još većom ljubavlju, koja se očituje u tome da uopće ne pita za njegovu zloću, nego ga oblači u novo ruho i priprema gozbu jer mu se sin vratio. Ili u slici izgubljene ovce. Pastir ide za ovcom. On nju traži. I kad je nađe, ne kažnjava je, nego je trijumfalno nosi na ramenima i zove susjede da se raduju s njime jer je našao izgubljenu ovcu.

Bog je prihvatio neizmjernost svoje boli zbog ljudskih uvreda. Prihvatio je i neizmjernost zadovoljenja povrijeđene pravde. Bog je prihvatio oproštenje neizmjerne uvrede. U toj neizmjernoj boli i ljubavi rodio se za nas Duh Sveti. Bog je dopustio u svome Sinu smrt iz ljubavi prema svijetu da bi svijet spasio. No nije ga samo spasio, nego se Bog sjedinio s čovječanstvom u svome Sinu i u njemu ga prigrlio.

Ta se stvarnost očituje u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Tijekom svoga javnog djelovanja Isus je činio čudesa i pokazivao božansku moć i vlast. Time je Bog pokazao da može svladati i kazniti svako zlo i svaku nepravdu. No prilikom Isusova uhićenja u Getsemaniju i njegove smrti na Kalvariji, najednom kao da je od njega otišla sva moć i vlast, kao da je postao bespomoćan. To je znak Božjeg praštanja. Praštanje koje ne kažnjava onoga koji nas je povrijedio, već mu dopušta da bude kakav jest, vjerujući da će ga ljubav svladati i obratiti. Tako je Krist dopustio da se na njega izlije sav bijes i mržnja čovječanstva i pakla samo zato jer prašta. Zato je rekao: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.« Božanska ljubav prema ljudima ide dokraja u boli i praštanju, ostvaruje se u sjedinjenju sa svekolikim čovječanstvom u Isusu Kristu, te se kao Duh Sveti otvara iz Isusova križa, pokazuje u njegovu uskrsnuću i izlijeva na Duhove (usp. Fil 3,11). Isus je, kaže sv. Ivan, predao svoj duh (usp. Iv 18,30). Istodobno, otvara se Božje srce i iz njega se izlijeva krv i voda. Krv je simbol života jer je u biblijskom smislu krv sjedište života. Bog nam je dakle otvorio srce i dao nam život. Izlazi i voda, a to znači krštenje po kojem se peru svi naši grijesi. Voda označava i Duha Svetoga, kojega je Bog izlio na nas.

Rekli smo da Bog ne samo ima srce, nego da i jest srce. Kad kažemo da jest srce, onda mislimo na neshvatljivo izlaženje Oca u Sina i Sina u Oca, na neizmjerno događanje Duha Svetoga, stalni neizrecivi proces, vulkan božanskog života i ljubavi. Na križu je Božje srce bilo otvoreno i izlilo se na čovječanstvo. Stoga je smrt na križu veličanstvena Božja pobjeda nad grijehom, ali istodobno i pobjeda čovječanstva nad grijehom.

Utjelovljenje Isusa Krista u čovječanstvo znak je neizmjerne Božje ljubavi. Bog se tako poistovjetio s čovjekom. Čovjek otad nije više sâm. Ali tada je počela neizmjerna i neizreciva Božja drama spašavanja čovječanstva.

Smrt na križu izlijevanje je »Božjeg srca«, Božje ljubavi na čovječanstvo. Ono je slično izlaženju Duha Svetoga koje se događa u Presvetom Trojstvu. Ono se sad događa unutar čovječanstva, jer je Isus unutar čovječanstva, i tako čovječanstvo može ući u dioništvo božanske naravi. Isus se identificirao s čovječanstvom i kako Otac ljubi Sina odvijeka unutar Trojstvenoga života, tako sada u njemu voli i čitavo čovječanstvo.

Izlijevanje Duha Svetoga na svijet po Crkvi događaj je uskrsa. Uskrs je naime djelo Duha Svetoga. Tada je Isus kao čovjek u svojem pneumatskom, oduhovljenom, uskrslom tijelu uzašao k Ocu. Čovječanstvo je tada u Isusu uzdignuto i otada ima mogućnost da prelazi u stvarnost koja se u Isusu Kristu otkrila. Na nama je samo da primimo Duha Svetoga. Isus kaže: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20,22). Obnoviteljska uskrsna snaga Duha Svetoga koja se po Isusu izlijeva u nas, očitovala se na dan Duhova (usp. 2 Kor 3,18).

Odatle nam se otvara pogled na neizrecivo bogatstvo naslova Oče. Dok govorimo Oče, postajemo svjesni da smo voljena i željena djeca. Bog nas je htio, on nas je planirao, on je želio da dođemo na svijet. On je svakog osobno poznavao. On nam je oblikovao tijelo, darovao nam dušu i sve sposobnosti te nam odredio kojem ćemo narodu pripadati, kojoj kulturi i religiji. Dok izgovaramo riječ Oče, ulazimo u komunikaciju s onime od kojeg nam potječe sve što jesmo i u kojemu je naša jedina nada i budućnost. Dok izgovaramo riječ Oče, pred nama puca pogled na prirodu i sve ljepote i tajne svijeta u koji smo stavljeni. Spoznajemo da je Bog stvorio ambijent u koji nas je stavio da budemo njegovi gospodari i prijatelji.

Moleći i u molitvi vapeći Oče, postajemo svjesni da smo se otkrenuli od Boga i upali u zlo i smrt, ali da je Otac pošao za nama kao za najdražom djecom i izbavio nas od zla. Ne samo da nas je vratio na put ispravnosti, nego je poslao svoga jedinoga Sina da uđe u naš svijet i da nas zajedno s njim uvede u božanski život.

Moleći »Očenaš« postajemo svjesni da je Isus postao čovjekom, da je u utrobi majke Blažene Djevice Marije, uzeo ljudsku naravi u njoj svakoga pojedinog čovjeka. Ušavši tako u nas, a mi u njega, možemo zajedno klicati: Oče! Bog u nama vidi svoga jedinog Sina Isusa Krista i u njemu vidi svakoga od nas.

Riječ Oče podsjeća nas i na to da je Otac učinio sve kako bi nas oslobodio krivice, patnje, smrti i vječne propasti. Sve je učinio kako bi nas opet vratio našem smislu, sreći, k sebi samome. Poslao je svoga Sina da uzme naše grijehe i krivice, naše boli i patnje, našu smrt, naša prokletstva i naše nemoći. Sve je to Isus Krist unio u svoju smrt (usp. Rim 6,4). Pokopao je u vlastiti grob naše neprijateljstvo s Bogom, i tako je stari svijet zauvijek nestao da bi se ostvario novi (usp. Rim 6,11; 2 Kor 5,17).

Šaljući svoga Sina u grešno ljudsko tijelo, Bog je dopustio da se njegov jedini Sin nade u strahovitoj udaljenosti od njega samoga. No Bog je htio izdržati tu neizmjernu udaljenost kako bi se iz nje u našim srcima rodila još neizmjernija Božja ljubav – Duh Sveti. Ljudska je krivica neizmjerna uvreda
Bogu. Stoga je Božje opraštanje neizmjerna Božja ljubav prema nama. A neizmjerna Božja ljubav jest upravo Duh Sveti. Božja milosrdna ljubav, Božja sućut izdržala je neizmjernu bol koju smo joj nanijeli i kroz tu bol rodila ljubav božanskoga srca za nas. Da ljubav kojom si ti ljubio mene bude u njima i ja u njima – kaže Isus (usp. Iv 17,26). Otkad je Isus postao čovjekom, Bog može jednakom ljubavlju ljubiti nas i svoga Sina. »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan« (Rim 5,5).

Tako je Bog Otac i time što je njegov naum spasenja postao nevjerojatni čin njegove božanske ljubavi. Bog nas vodi kroz utrobu ove zemlje, kroz utrobu roditelja, kao i kroz utrobu grijeha, smrti i krivice, ali i kroz utrobu otkupljenja i spasenja – sve do sebe.

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić