Iz knjige “A vi ovako molite”
3. Čovjek na sliku Božju
Svemogući Otac i apsolutni Bog želio je stvoriti čovjeka na svoju sliku. On je svoje veličanstveno unutartrojstveno događanje htio nekako izliti i na stvorenja. Čovjeka stvara iz zemlje i udahnjuje mu dah života (usp. Post 2,7). Zatim ga postavlja da vlada nad svim stvorenjem (usp. Post 1,28). No stvara ga kao trojstveno biće. On ga naime stvara kao muško i žensko. Najprije stvara muškarca, a onda iz njega ženu (usp. Post 2,22). Iz muškarca pak i žene rađa se dijete. »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, kao muško i žensko stvori ih« (Post 1,27). Muško i žensko međutim nisu »ljudi«, nego čovjek. »Stvorio ih muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek« (Post 4,25). Čovjek je dakle Božja slika ne samo kao pojedinačno biće, nego i kao trojstveno biće. Čovjek je naime stvoren i ostvariv samo kao muško, žensko i dijete. Kao što su Bog Otac, Sin i Duh Sveti jedan Bog.
Čovjek je dobio od Boga besmrtnu dušu, postao je gospodar nad ostalim stvorenjem i sposoban da razgovara s Bogom. Bog je, na neki način, svoje unutarnje događanje prenio na ljude. Kao što u Bogu nema Sina ako Otac ne spoznaje sebe i ako svega sebe kao spoznaju ne prenese Sinu, i kao što u Bogu nema spoznatog Oca ako Sin čitavog Oca ne asimilira, ne upije u sebe i ne prihvati, tako ni čovječanstvo nema budućnosti ako se muškarac ne predaje ženi i ako žena ne primi muškarca. Za muškarca kaže sv. Pavao da je dužan ljubiti svoju ženu kao što je Krist ljubio Crkvu (usp. Ef 5,25). A to znači da je dužan život dati za ženu. U tome je cjelovito predanje muža ženi i u tom sveobuhvatnom predanju rađa se cjelovito dijete. Na ženi je pak da poštuje muža, da mu bude poslušna (usp. Ef 5,22-24). To znači da čitavog muža prihvati, da se on izgubi u njoj, a ona sva bude on. To je tajna rađanja djeteta, koje ne nastaje samo spajanjem tjelesa i fizičko-kemijskim procesima u tom sjedinjenju, nego je ono i duša, vječni duh i zato plod Božje ljubavi koja se u njega pretače po roditeljima. Tako se čovječanstvo produžava, razmnaža unedogled. Sin Božji sve prima od Oca i utoliko postoji ukoliko od Oca sve prima. Kad bi se zatvorio u sebe, kad bi se odvojio od Oca, kad bi mu na neki način okrenuo leđa, ne bi više postojao. Sin Božji, Isus, postoji ukoliko je u stavu poslušnosti i primanja.
Tako se i čovjek ostvaruje u međuljudskim odnosima. No daleko važnije je to u odnosu na Boga. Čovjek postoji ukoliko je okrenut Bogu i sve prima od njega. No on se neposlušnošću odvojio od Boga, okrenuo mu leda. Otad je čovjek otpao od Boga i od života i ušao u smrt. Smrt nije ništa drugo nego nemoć da se prima od Boga. Čovjek ne može imati život, i on ga nema, iz sebe i od sebe, nego samo ukoliko je u stavu primanja, prihvaćanja, savršene poslušnosti, asimiliranja onoga što mu Bog daje. Kao što u kući električna rasvjeta može biti samo ako kućna instalacija putem voda prima iz elektrocentrale struju, tako i čovjek može živjeti samo ako je spojen s Bogom. Odvojen od Boga, čovjek je pao u patnju i besmislenu bol. Njegova je bol postala bol razaranja, samouništenja, mraka.
Bog je tom neposlušnošću povrijeđen. Kao da ga je čovjek pljusnuo. Zbog toga nastaje srdžba Božja. A srdžba traži kaznu. Kazna, međutim, Bo slenu bol. Njegova je bol postala bol razaranja, Bog iz sućuti s njim pati.
Čovjek dvostruko pati: prvo, zato što je kažnjen, jer ga pogađa Božja pravda, i drugo, jer se otkinuo od Boga i time postao biće koje, odvojeno od izvora života, izumire.
Bog je pak apsolutno pravedan, ali i apsolutno milosrdan. Pravednost njegova traži za čovjeka kaznu, no milosre traži praštanje. Bog se nekako opredijelio za milosrđe, sućut i smilovanje.
Bog kao da i nema drugog izlaza. Sv. Pavao kaže da je Bog sve vezao pod neposlušnost da se svima smiluje (usp. Rim 11,32). Sv. Ivan piše da je lažac onaj koji kaže da ne griješi (usp. 1 Iv 1,10). Čovjek dakle ne može ne griješiti. Ako Bog postupi po svojoj srdžbi, onda čovjeku nema spasa. No, istodobno, čini se da i Bog ne može a da ne oprosti. Naime, i kad bi Bog uništio čitavo čovječanstvo, još uvijek ne bi bila zadovoljena pravda za uvrede koje je čovjek nanio Bogu. Jer težina uvrede računa se pre- ma onom tko je uvrijeđen, a ne samo prema onom tko je uvrijedio. Budući da čovjek spoznaje Boga i ima božanski život, i njegova je uvreda teška. No, jer je uvrijedio apsolutnoga Boga, njegova je uvreda neizmjerna. Uništenje čitava čovječanstva ili kakvo god trpljenje čitava čovječanstva, ma kako veliko, ne bi nikad bilo pravo zadovoljenje pravde. Samo apsolutni Bog može zadovoljiti pravdu za uvrede nanesene apsolutnomu Bogu. To znači da za zadovoljenje pravde Bog nema drugog izlaza osim da se sâm angažira oko čovjekova opravdanja. Čovjek ne može ne griješiti, a Bog ne može ne praštati – čini se da je to put koji je Bog odvijeka zacrtao kao povijest spasenja. Praštanje je jedina mogućnost da preživimo.
Bog zato šalje svoga Sina u ljudski lik. Gledajući tako Sina u ljudima, on može ljubiti ljude u svome Sinu i Sina u ljudima. Na taj način Bog može, ljubavlju kojom ljubi Sina, ljubiti i grešno čovječanstvo, »da svijet upozna da si njih ljubio kao što si mene ljubio« (Iv 17,23). »A Bog je pokazao ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Bog za nas umrije« (Rim 5,8). Tu istu stvarnost Isus govori kada kaže: »Objavio sam im tvoje ime, i u buduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si ljubio mene, i ja u njima(Iv 17,26).
No ljudi ne prihvaćaju ljubav kojom Otac u Sinu ljubi svijet. Svijet je stvoren po Sinu, po slici Božjoj, po Isusu Kristu; po njemu, za njega je stvoren i u njemu stoji (usp. Kol 1,15-17). Ali svijet nije upoznao da mu je u Isusu došao spas, praštanje, budućnost. Svijet ga nije upoznao i nije ga primio. »K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše« (Iv 1,11). Svijet je, odbacujući Isusa Krista, odbacio Božju ponudu. Tako je još dublje povrijedio Boga i njegovu nježnu, praštajuću ljubav. Svijet je razapeo njegova Sina. A Sin je prihvatio na križu svu Božju pravdu i milosrđe. Pravda i srdžba Božja očituju se nad grijehom, a tu srdžbu Božju uzima Isus na sebe. Patnja i smrt Kristova očituje Božju srdžbu nad nama. Isus je tu srdžbu s nas svratio na sebe. A milosrđe se očituje u uskrsnuću Kristovu. Pravda i milosrđe pomireni su u Isusovoj smrti i uskrsnuću. On je nas uzeo na sebe postavši čovjekom, ušao u našu smrt zbog grijeha, postao tako zbog nas grijehom i prokletstvom, ali je u ljubavi prema Ocu i nama ušao i u milosrđe, koje se osobito očituje u uskrsnuću (usp. 2 Kor 5,21). Tako smo u njegovoj smrti i mi umrli, a u njegovu uskrsnuću i mi uskrsnuli (usp. Božju pravednost i Božje milosrđe. Fil 2,6-11; Kol 1,19-22; Kol 2,12-14). Ušli smo u Božja pravednost i milosrđe stalno se očitu- ju na našim životima. Trpimo zbog svojih grijeha, ali nam se i oprašta zbog pokajanja. Kršćaninov je život zato pun patnje, ali i radosti. Vjernik nije oslobođen patnje i bolesti, nego on pobjeđuje smrt, bolest i patnju. »Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost« (Iv 16,20). Vjernikov život borba u kojoj pobjeđuje nošenje križa u kojem vjernik uskrsava, prolijevanje suza koje se preobražava u osmijeh. Tako se vjernički život ispravno vrednuje i razumije tek iz spoznaje Božje pravde i milosrđa.
https://hagio.hr/meditacija-za-tebe/meditacija-za-tebe-tomislav-ivancic-171/

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)