Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Iz knjige “A vi ovako molite”

2. Trojstveni Bog

Bog nije samo jedna osoba, nego tri osobe u jednom Bogu. Bog je dakle čitav ostvaren u tri osobe. No, istodobno je samo jedan. Stoga tri osobe nisu tri dijela jednoga Boga, niti je Bog razdjjeljen u tri osobe, nego je to jedan Bog u tri osobe. I to čitav u svakoj osobi. Kako to razumjeti? Tijekom dva tisućljeća teolozi su pokušavali, na temelju svetopisamskih podataka i u svjetlu Duha Svetoga, razmišljati o tome.

Bog kao Otac jest počelo unutar Trojstva. On je onaj od kojeg je sve, u kojem je sve, koji je početak i cilj svega. Bog Otac sebe spoznaje. Njegova je spoznaja, kao i njegova egzistencija, apsolutna i zato on, na neki način, sav ulazi u svoju spoznaju ili savršeno sebe spoznaje. Ta njegova spoznaja je isti on, ali spoznat, njegova izgovorena riječ. Bog sebe spoznaje i sebe izgovara. Ta izgovorena riječ jest on spoznat. To je njegov sebezor. To je upravo druga božanska osoba – Isus Krist. Isusa se naziva Riječju Božjom, spoznajom Božjom i savršenom slikom nevidljivoga Boga (usp. Kol 1,5). Samo po njemu možemo doći k Ocu (usp. Iv 14,6). Po njemu možemo Oca spoznati, jer on je spoznaja Očeva. Tako u Bogu imamo dvije osobe: Otac je onaj koji spoznaje, Sin onaj koji je spoznat. Budući da Otac sebe odvijeka izgovara u svojoj spoznaji, u svome Isusu, druga je osoba Sin Božji, Riječ Božja. Budući da je spoznaja Očeva, iz Oca i spoznaja o Ocu, ona je spoznati Otac. To je Otac koji je sebe rodio u spoznaji. Zato se kaže da je Isus Sin Božji, ili on je Sin Očev.

Otac spoznaje sebe, i vidi Sina, Sin, kao spoznaja Očeva, gleda Oca kao njegova spoznaja. U njima se rada neizmjerna ljubav, a ljubav je težnja k sjedinjenju s onim kojega ljubimo, sav biti onaj kojega ljubimo. Ljubav je u tome da čeznemo biti u onome is onim tko nam se svida. Ljubav je da svrhu i smisao egzistencije vidimo u tome da budemo u onome kojega ljubimo. Tako se u božanskoj i vječnoj ljubavi Otac sav predaje Sinu, sav želi biti Sin, u Sinu, sa Sinom. Sin medutim ljubi Oca. On može biti s Ocem totalno, dokraja, jedino ukoliko ga neprestano prima, ukoliko čitava Oca neprestano u sebe upija.

U Bogu su bitna dva procesa: spoznaja i ljubav. Spoznaja, ili istina, kao da se prelijeva u ljubav. Otac sav želi biti u Sinu i na taj način kao da sâm nestaje, kao da prestaje biti Otac i sav postaje Sin. Sin međutim želi samo biti Otac, kao da nestaje on kao Sin i postaje Otac. Tako se, kažu kršćanski mislioci, događa svojevrsna čudesna preobrazba: kao da se gubi Otac u Sinu, a Sin u Ocu, kao da se događa stanovito samonadilaženje i prijelaz u drugu osobu, a da osobe istodobno ostaju u sebi istovjetne. Drugim riječima, u Bogu se događa čudesna vrtložna dinamika, proces ljubavi i istine, spoznaje i sviđanja.

Budući da je ljubav ne samo sjedinjenje s drugim, nego na neki način, i nestajanje u drugom, ona se ne događa bez boli. Ljubavi nema bez križa. No ta bol u Bogu nije razarajuća, nego savršeno izgrađujuća, to je neizreciva ljubav, sjedinjenje; stvaranje, a ne razaranje, još veće afirmiranje osoba, a ne njihovo negiranje. Sigurno, to ostaje tajna, ali tajna koja pomalo u Isusu Kristu nama postaje otajstvo, a to znači odtajivanje tajne, tajna koja nam se polako otkriva. To otajstvo ne možemo dokraja izreći, ali možemo barem slutiti svu veličanstvenost Božje dinamike u sebi. Stoga je ta spoznaja Oca i Sinovljevo prihvaćanje da sav bude Očeva spoznaja te, s druge strane, ljubav u kojoj Otac nalazi sviđanje u Sinu i sav kao da se preli jeva, pretače u nj, kao da sâm gotovo nestaje, a opet ostaje potpuno on i, istodobno, gdje Sin kao da se odriče sebe da sav primi Oca i postane spoznati Otac – ta veličanstvena Božja ljubav, nadilaženje sebe kao osobe u Bogu jest Duh Sveti. Isus kaže: »Ja i Otac jedno smo« (usp. Iv 10,30).

Duh Sveti treća je božanska osoba u Bogu. On je zagrljaj Oca i Sina, »amor mutuus«.

Mogli bismo reći da je Duh Sveti savršeno jedinstvo Oca i Sina, on je ljubav Oca i Sina, on je najveći užitak, najveće sviđanje Oca i Sina, a istodobno i bol. Duh Sveti stalna je čežnja Oca i Sina jednog za drugim i, istodobno, ostvarenje te čežnje; on je stalno nadilaženje osobâ da bi se bilo u drugoj osobi i zato ukoliko je nadilaženje, utoliko je bol, i ukoliko je u drugoj osobi utoliko je sviđanje.

Ta duboka biblijska istina objavljuje se u križu i uskrsnuću Sina Božjega. Na križu nam se otkriva naime Isusovo srce kao izvor života svijeta. Zato možemo reći da je Bog srce. Nije dovoljno reći, kako Bog ima srce, nego još više: Bog jest srce. I još nešto! Bog je ranjeno srce. On je srce koje se predaje, nadilazi sebe i živi u drugome. To ranjeno srce objavljeno je na križu u Isusovu probodenom srcu. »Gledat će onoga koga su proboli« – kaže sv. Ivan (usp. Iv 19,37) i »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj« (Lk 23,46). Tako nam u Isusu na križu objavljuje sâm Bog i njegov nutarnji život.

Zato što Bog ima, ili jest, srce, Bog ne samo spoznaje, nego ima i afekte. Ne samo razum, nego i osjećaje. Stoga nam Sveto pismo govori da se Bog rasrdio, da je potisnuo svoj gnjev, da se pokajao, da nas žali, da ima sućuti. »Jahve, u srdžbi svojoj nemoj me karati i nemoj me kazniti u svome gnjevu« (Ps 38,1). »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš« (Iz 40,1). »Al’ Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izglédâ da vam milost iskaže« (Iz 30,18). Isus pokazuje osjećaje: »Spopade ga žalost i tjeskoba« (Mt 26,37). »Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen, upita: ‘Kamo ste ga položili?’ Odgovoriše mu: ‘Gospodine, dodi i pogledaj!’ I zaplaka Isus« (Iv 11,33-35).

U svojoj pravdi Bog mora čovjeka kazniti. No u svom milosrđu, on ga spasava. Tako u Bogu kao da se bore pravednost i milosrđe. O toj borbi govori tekst proroka Hošee: »Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek; Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti!« (Hoš 11,8-9).

Čovjek ne sluša Boga, prestupa njegove zapovijedi. Bog ga zato u svojoj pravednosti kažnjava. No on se istodobno zbog te kazne kaje, ne može gledati patnju kažnjenih ljudi i radije prelazi u smilovanje i praštanje. Bog kaže: »Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim, i srce mi dršće za njega od nježne samilosti – riječ je Jahvina« (Jr 31,20). Božje je smilovanje veliko i o njemu jedna crkvena molitva kaže: »Bože, ti svoju svemoć najviše očituješ praštanjem i milosrđem« (26. nedjelja kroz godinu). U Bogu se na izvjestan način bore milosrđe i pravda, i uvijek iznova pobjeđuje milosrđe.

Prema tome, kad Boga nazivamo Ocem, onda vidimo da je taj Otac neizrecivo događanje, ljubav, spoznanje i neizrecivi afekti. Ti se afekti izražavaju u izrazu: srce. Iz njih izrasta Isusovo nježno oslovljavanje Oca: »Abba, Oče«. U tom izrazu sadržana je Isusova i bol i čežnja za Ocem kao i neizreciva Očeva čežnja i bol za Sinom. U tom Abba sadržan je Duh Sveti kao osoba predanja Oca i Sina jednoga drugome. To je potresenost Oca i Sina.

Sad možemo bolje razumjeti što se događa kad reknemo Bogu: Oče. No, bolje ćemo razumjeti i čovjeka stvorena na sliku Božju. 

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić