NEGO IZBAVI NAS OD ZLA
Egzegeti kažu da se riječ zlo ovdje može prevesti i Zli. Jednako je naime opravdano reći nek nas Gospodin izbavi od zla kao i od Zloga. Zlo od kojeg nas Bog treba očuvati jest grijeh. To je temeljno zlo. Ono nas odvaja od Boga i stoga od svakoga dobra. Jer svako dobro od Boga dolazi (usp. Jak 1,17). Izbavi nas od zla želi nam reći da mi već jesmo u zlu. Nas treba izbaviti. Dakle, nismo samo napastovani na zlo, nego se već nalazimo u zlu. Doista, kao da smo uronjeni u zlo, psovke i bludnost, u mržnju i ratove, u kradu i prijevare, u zle misli i zle želje, u ogovaranja i klevetanja, u svađe i prepirke, u neumjerenost u jelu i pilu, u zavist i ljubomoru, u škrtost i oholost, u nečistoću i lijenost i svako drugo zlo. Dišemo zlo oko sebe. Međutim, stalno smo i na udaru Zloga, koji nas želi odvratiti od Boga. Pod udarom smo također i svojih požuda, koje nas zavode na užitak i zato su često protiv dobra. Svijet oko nas privlači nas, a požude nas žele imati, posjedovati, vladati. Konačno, u grijesima smo rođeni. David kaže: »U grijehu me zače majka moja« (Ps 51,7).
Stoga je vapaj izbavi nas od zla podizanje ruku prema Bogu i molitva Bogu da nas izvuče iz zla.
Krist je naš izbavitelj i spasitelj. On nije došao samo oprostiti grijehe, nego i spasiti. Jer ako bolesniku samo oprostimo krivnju što je upao u bolest, a ne izliječimo ga od nje – mismo učinili mnogo. Ako čovjeku koji propada u močvaru ili se utapa u vodi samo oprostimo jer je dopustio da upadne u takvo zlo, a ne pružimo mu ruku da se izvuče, što smo posebno učinili?! Isus je zato prvenstveno Spasitelj. On je došao da nas očisti od grijeha, da nas opravda, da nadoknadi naše štete, da isplati naš dug i da nam kaže kako nas Otac voli. No on je došao i da nas izvuče iz zla i povede Ocu. I ne samo da nas povede k Ocu, nego i da nas učini svojom braćom i sestrama, subaštinicima svoga kraljevstva. Tako se u spasenju koje nam je donio Isus Krist, slika koju smo dobili kod stvaranja, a koja je grijehom nagrđena, popravlja. Isus je dapače još uzdiže u sliku Božju, koja je on sâm. Tako se Isusovom smrću i uskrsnućem suobličujemo njemu. Spasenje nije povratak u stanje u kojem smo bili prije grijeha, nego uzdizanje u nešto novo, mnogo veće, neizrecivo, savršeno – dioništvo u božanskoj naravi.
Zlo nas okružuje sa svih strana te nas želi uvjeriti kako nema spasa. Pomisliti da je zlo jače od dobra jest očaj. Iz tog očaja treba nas izbaviti Bog. Treba da se stalno podsjećamo da je dobro apsolutno, a zlo samo relativno; da je dobro svemoćno, a zlo nemoćno; da je Bog Stvoritelj, a Zli i zlo samo stvorenja. Bog je jači. I kad dode Jaki da nas lukavošću zavodi, pobjeđujemo čim se uteknemo Bogu.
Izbavi nas od zla, vapaj je i da nas Bog uvede u pravu istinu Svetog pisma. To je svijest da smo slabiji od lukavosti Zloga. Stoga borba protiv njega vodi u poraz. Isus nas upozorava: »Ne opirite se Zlomu« (Mt 5,39). Sv. Pavao kaže: Zašto dopuštate da svoju braću pozivate na sudove poganske? Zašto se radije ne dopustite oplijeniti? (usp. 1 Kor 6,7). Na drugom mjestu on kaže: »Ne daj se nadvladati zlim, već zlo svladaj dobrim!« (Rim 12,21). Time se ne želi reći da se prepustimo Ziome da nas uništi. Samo smo upozoreni da ne možemo sami pobijediti zlo. Stoga je naše da dobrim pobijedimo Zloga, a dobar je jedino Bog (usp. Lk 18,19). Svako dobro dolazi od Boga, zato Boga trebamo da bismo mogli pobijediti zlo. To nas razmišljanje vodi i dalje. Isus je odricanje od svega povezao s još jednom istinom: »Neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom« (Lk 9,23). Isus je križem pobijedio Zloga. Uzimajući na sebe patnje i bolesti, zla i muke, prokletstvo i naše grešno tijelo, dopuštajući da ga sile zla izmrcvare i izrugaju – Isus ih je pobijedio. Isus je sve zlo koje se na njega sručilo povukao sa sobom u grob i ondje ga pokopao. Tako su u našu smrt, po Kristovoj smrti, ušla sva zla svijeta. A onda je Krist uskrsnuo s nama pobjednicima, slobodnima i čistima (usp. Rim 6,4). U Kristovoj smrti rodila se neizmjerna Božja ljubav za nas. Duh Sveti je s križa izliven na čovječanstvo. Tako je po križu pokopano zlo, a u nama se rodilo nebo.
Tko, dakle, odbija križ, odbija slobodu u koju nas je uveo Isus Krist. Prihvaćajući križ, približavamo se Isusovu križu i pobjeđujemo. Kao što se Isus nije bojao zbog grijeha ući u najveću udaljenost od Boga, tako i mi, prihvaćajući križ, patnju, bolesti i zlo koji nas opkoljuju, uništavaju i gaze, ulazimo u udaljenost od dobra svijeta, ali upravo u toj udaljenosti raste naše povjerenje prema Bogu. Ono postaje neizmjerno veliko i time križ kao kušnja postaje za nas izvor novih milosti i spasa.
Svaka nas patnja približava Isusu Kristu jer on je ušao u svaku patnju. Tako nas prihvaćena patnja približava Isusu i u nama pobjeđuje zlo. Molitva nego izbavi nas od zla upozorava nas da se ne borimo protiv zla, nego da ga prihvaćamo i pobjeđujemo snagom Kristova križa. Tako prihvaćanje križeva i praštanje neprijatelju nije pasivnost niti nenasilni rat. Naprotiv! To je najteži rat koji čovječanstvo vodi protiv Zloga, najjače oružje koje je upereno protiv zla. No upravo se tu rat koji vodimo razlikuje od drugih ratova. Ovakav rat nije rat protiv čovjeka, nego protiv zla u njemu. To je rat kojim čovjeka štedimo, u njemu ubijamo neprijateljstvo. Ljubimo bolesnika da bismo u njemu ubili bolest. Ljubimo grešnika da bismo u njemu ubili grijeh. Odustajanje od borbe protiv Zloga jest prihvaćanje zla koje prijeti i strahova koji hoće uplašiti da bi se time uzelo najjače oružje Božje. Križ se, i patnja, i nevolja i zlo ne smiju prihvatiti kao rezigancija, kao nemoć, kao odustajanje od borbe, nego kao ulaženje u još savršeniju borbu Božjim oružjem. To oružje dobivamo upravo pokoravajući se Isusovoj riječi: Ne opiri se Zlomu! To oružje ulazi u moje ruke i moje srce kad molim izbavi me od Zloga. Također ulazi i ako slušam, i poslušam, Božju riječ, a ona glasi: Uzmi svaki dan svoj križ i idi za mnom. Riječi koje nam je Isus govorio duh su i život. Zli razara život. On je razaranje i smrt. Bog je Duh, a Duh je svjetlo. Bog je život, i stoga pobjeda nad smrti.
Prihvaćajući križ, čovjek se najjače odupire Zlome. Zato se ovdje spajaju Isusova riječ: »Ne opirite se Zlome« i riječ sv. Jakova: »Oduprite se đavlu (Jak 4,7). Isus govori da je potrebno prihvatiti križ kako bismo bili njegovi učenici te tako dobili oružje protiv Zloga, i pobijedili ga. Sv. Jakov nas upozorava iz drugog aspekta. Upozorava nas da slušamo Isusa i njegovu riječ. Kad kaže: »Oduprite se đavlu«, onda misli da se na Isusov način odupremo Zlome. Zato odmah potom govori: »približite se Bogu i njemu se podložite«< (usp. Jak 4,7 i 8).
Čovjek bez Boga ništa ne može. On Boga treba u svakoj situaciji, u svakom trenutku. »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5). Bog je čovjekova sudbina. Zli je onaj koji navodi na zlo. A zlo je Zli – napasti, grijeh, krivica i posljedice grijeha, a to znači patnja i smrt. Ovdje ne molimo samo da nas Bog očuva od napasnika i zavodnika čovječanstva i od posljedica njegove zavisti i napasti, nego od zla kao sila koje nas napadaju i od zla kao posljedica, rezultata tih sila. Zlo je grijeh koji nas zarobljava. Zlo je smrt, posljedica grijeha, ono je bolest kao posljedica otkinutosti od Boga.
No mi molimo da nas Bog izbavi od zla. Opet molimo u množini. Jer ne postoji privatni grijeh, kao ni privatno dobro. Svaki grijeh unosi u svijet zlo jer pojedinca odjeljuje od Boga, zaprečujući Božje snage koje bi ulazile u svijet. Stoga su bolesti posljedica grijeha, ne bolesnikovih, nego i grijeha ostalih ljudi. Nevina djeca sigurno ne pate zbog svojih grijeha, nego zbog naših. Ne moraju to biti čak ni grijesi roditelja, ili rodbine. To mogu biti grijesi tko zna kojih udaljenih ljudi i čitava čovječanstva. Bolesti i zlo u svijetu nisu plod Božje odluke da muči narod. nego su posljedica grijeha čovječanstva. Stoga moleći izbavi nas od zla molimo da nas Bog oslobodi od svih zala koja muče čovječanstvo. Kad bih naime molio da samo mene Bog izbavi od zla i Zloga, ne bih mnogo učinio. Zla koja se nalaze u drugima opet će prelaziti u mene, kao što krv zatrovana putem rane na nožnom prstu kola čitavim tijelom i cijela ga truje. Stoga je prava molitva tek ona koja moli da nas Bog sve oslobodi od zla i Zloga. Egoistička molitva, prema tome, i nije prava molitva. Ona ne oslobađa od zla ni mene ni druge. Jedino molitva koja izlazi iz ljubavi za svu braću ljude i vapi da svi budu slobodni i mene oslobađa.
Kao što grijeh nije privatan, tako ni molitva nije privatna, nego oslobađa cijelo čovječanstvo. Molitelj stvara oko sebe prostor svjetla, dobrote, ljubavi i Božje prisutnosti. Molitelj je zato dok moli poput svjetiljke koja sve jače širi svoje svjetlo. Zlo je slabo, ono je mrak. Svjetlo lako odgoni tamu; potrebno je samo paliti ga. Moliti »Očenaš« znači paliti svjetlo i time uništavati zlo. Već molitvom da me Bog ne pusti u napast, nego izbavi od zla, postajem svjetlo koje svijetli i koje čitavo čovječanstvo može vidjeti i biti slobodno.
Moleći dakle »Očenaš«, molimo da nas Bog očuva od zla, nesreće, nevolje, ratova, mržnje, međunacionalnih nesporazuma, građanskih ratova, ubojstva, laži, prijevare. Stoga su molitelji najveći blagoslov zemlje, čovjeka i svega čovječanstva. Njih treba da odgajamo, za njih molimo, njih tražimo. Oni su svjetiljke, liječnici čovječanstva, njegovatelji ljudi; oni razgone mrak i tminu, liječe bolesti. Molitelji su nada čovječanstva. Moliti »Očenaše znači stajati na visoku mjestu, kao upaljena svijeća na svijećnjaku, i širiti svjetlo. Molitva treba da nas mijenja. Ako nas »Očenaš« ne promijeni, ako ne učini ono što on govori, onda nema ni upaljene svijeće. Ako imamo šibicu u rukama i želimo samo površno kresnuti, neće se upaliti; ili ako samo poneka iskrica skoči, nećemo dobiti plamen. Da bismo šibicu upalili, valja snažno i odlučno, s jasnom nakanom da je i upalimo, kresnuti i tada će se upaliti. Upravo tako treba moliti »Očenaš«.
Isus nam nije rekao neka molimo »ovo«, nego »ovako« (usp. Mt 6). »Ovako« znači »na ovaj način«. Stoga je potrebno da ga molimo meditativno, polako, da te riječi iz srca izlaze. Potrebno je da »Očenaš« najprije zahvati naše srce. Zato ćemo pokušati u drugom dijelu ove knjige pokazati kako možemo »Očenaš« moliti plodonosno i djelotvorno.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
