Tomislav Ivančić, transkript napravila Nera Spehnjak
Kad govorimo o ovisnosti onda morate dobro razlikovati navezanosti, a od navezanosti razlikovati i navike. Ovisnost je nešto što je samo na duhovnoj razini, ona nema ništa sa psihom i psihologijom i psihičkim životom. Navezanost da, ona ima sa psihičkim životom i sa psihom. Navike imaju kako sa tjelesnim tako i psihičkim i duhovnim životom. Navike su nešto, dakle, sasvim drugo. I navike mogu biti pozitivne, mogu biti negativne i dobivaju se određenim vježbama, askezom, kako su to govorili crkveni oci i osobito pustinjaci u egipatskoj pustinji.
Kad se radi o ovisnosti, onda treba znati da je to, kako rekoh, sama duhovna dimenzija. Da bismo to dobro razumjeli, potrebno je razumjeti što je to duhovna dimenzija?
Duhovna dimezija
Pokušajmo to prikazati jednom slikom, zamislite dakle bitak ili postojanje, to je kao jedno tlo koje se prostire posvuda, kamo god pogledate, svugdje je nešto, a to znači postojanje. Jer ništavilo ne postoji, postojanje nema granica, ne može se reći, do ovdje je postojanje i bitak, a dalje ništa, ne, ništa je apsolutno kontradiktorno sebi, njega nema.
Mi “ništa” samo spominjemo kao jedan pojam koji zapravo ne postoji i koji nam služi jer bismo htjeli razumjeti kako bitak ima granice, a to nije točno. Apsolutni bitak ne može imati granica, i sad zamislite taj bitak, to je postojanje, zamislite u tom bitku recimo jedan jasen koji raste. Vrhovi toga jasena, grane i stablo, za njih možemo reći da je to ono što je somatska razina, to je dakle tjelesna razina, to je ono po čemu mi jasen prepoznajemo, znamo da je jasen. Mi ga prepoznajemo po kori, prepoznajemo ga po načinu kako raste, po drvetu i osobito po njegovim listovima, a onda i plodovima. Ispod tog jasena su nevidljivi korijeni, možemo reći da su nevidljivi korijeni jasena kao psiha u čovjeku. Mi psihu ne vidimo, ne možemo vidjeti osjećaje čovjeka, ne možete vidjeti ništa što je psihološko u čovjeku. Da li ste svjesni da ni psihologija ne zna što je psiha. Psiha je, čini se, samo fenomenološki odraz duhovne duše, to je kao bljesak ili kao vjetar, ili kao nešto što dolazi od duhovne duše.
Budući da dolazi na naš svijet, dakle, vidljivi, više manje, mi govorimo o psihi kao posebnoj duši, ali da li ona zbilja postoji?
Pitanja na koja već danas suvremeni znanstvenici polako stavljaju sumnju. Nije li psiha nešto izmišljeno, između tijela i duha, a što zapravo nema svoga posebnog postojanja. Jer ono što psiha proučava, to ili su tjelesni fenomeni ili fenomeni duhovne duše. Recimo tako, da su korijeni jasena, dakle stabla, recimo psiha, a što je onda duhovna duša?
Pazite, po čemu jasen raste, po čemu je jasen postao jasen?
Da li korijeni daju jasenu život, smiješno. Korijeni mogu uvenuti, prema tome nisu korijeni život. Da li listovi, stablo? Ne, apsolutno, oni žive od nečeg drugog, preko korijena dolazi do stabla i do listova, pa i do plodova, sve ono što jasen treba, od čega on raste u visinu i u širinu. Ali to što ide preko korijena, to ne daju korijeni. Korijeni to crpe negdje, ali tko to preko korijena crpi zapravo iz zemlje sve kemijske moguće elemente, a to ne znamo, znamo da je to život. I ako shvatimo da zapravo duhovna dimenzija, da je to taj život u kojem oživljava jasen, po kojem jasen jest jasen. Jer jasen nije bio nešto što je bilo pa sada je ušao život u njega. Jasen je nešto što je upravo život. Život jasena načinilo je njega jasenom, i taj život onda ostavlja u samim sjemenkama, u sjemenkama je život, ali gdje? To nije kemija i fizika, to nisu kemijski procesi, to je nešto sasvim drugo.
Što je to dakle biološki život, što je to psihički život, što je to čovjekov duhovni život?
Mi nemamo nikakvog rješenja, ili bolje, imamo samo jedno rješenje koje nam je dao Isus iz Nazareta kad je rekao: Ja sam život! Zamislite, mi bismo tako trebali reći da u svakoj biljci Isus čini genijalne stvari. Jer pokušajte misliti, kako može orah ili trešnja sebi napraviti one prekrasne plodove? Kako može proširivati svoje stablo, recite mi, gdje uzima sve te elemente? Zar ima neke patuljke u sebi, ima li neke znanstvenike, ima li neke epruvete, ima li neke laboratorije? Ništa od svega toga, ama baš ništa, a nastaje čudesna stvarnost.
Zar ne vidite kako smo daleko, daleko od pravog znanstvenog istraživanja. Kako još nismo ni na pragu spoznaje koje su bitne za čovjeka, za biologiju, kao i za opće životno preživljavanje. Jer mi se tako strahovito bojimo, šta će biti, kakva će kataklizma doći, da li se zbilja povećava toplina posvuda, sve se topi u svijetu, ta strašna istina, kako zapravo je povećanje topline uništavanje prirode, sve je to naivno. Kako to kaže Vladimir Paar, akademik, da se zapravo događa suprotno od toga, a to je da se sve hladi.
Što to u tebi, u meni, što nas oživljava. Kad čovjek umre, je li to on umro jer ga je netko udario u glavu, da li je tuberkuloza izgorjela njegova pluća, ili se nešto treće dogodilo, da li je to zato što su prestali kemijski procesi? Ako kemijski procesi ne čine život čovjeka, onda ne mogu ni prekinuti život čovjeka. Nešto sasvim drugo se događa. Kad čitate knjige kao “Život poslije života”, onda vidite kako ti ljudi izlaze iz tijela, i smiju se svojem tijelu, kako ostaje kao nekakav ostatak, kao kad si kod frizera, sto puta to kažem, ostaviš tamo svoje kose. Jesi to ti tamo ostao? Ako umreš na operacionom stolu, jesi to ti ostao ili samo ostatak tvoga tijela, čak nije ni tvoje tijelo, nego ostatak tvoga tijela. Tako kažu znanstvenici i filozofi danas.
Dakle, kad tako promatramo onda se pitamo, a što je to život?
Ostaje ipak ono, ako netko tako savršene trešnje, višnje, dunje može napraviti, orahe, smokve i sve drugo, pa to mora biti neka inteligencija, vrhunska, koja nije ljudska. Zamislite da je u svakom živom biću Isus prisutan, zar ne kaže sveti Pavao da je sve u njemu, da se sve sastoji u njemu, da je sve od njega i za njega, i on je u svemu. A što ako jednog dana otkrijemo kako je Isus zapravo u svakom i najmanjem sjemenu i kako on drži i kako nam se otkriva, zapravo u svakoj živoj biljci i životinji i čovjeku, kako nam se njegov lik otkriva.
Zašto toliko On naglašava da treba ljubiti čovjeka, i tko primi jedno dijete, ljubi i prima njega. Kad ljubimo čovjeka to smo njega primili, siromaha ili bilo kojega. Zašto ako nije On taj život?
Nalazimo se tek u slutnji novih otkrića i novih i novih vizija. Ali predugo smo bili ideologizirani, osobito 20. stoljeće cijelo je bilo toliko ideologizirano. I ispunjeno raznim ratovima, prvi i drugi svjetski rat, sjetimo se, a onda i naš domovinski rat. Toliko ideologija, laži, materijalizam, nacizam, fašizam ali i bezbroj drugih ideologija koje su nas ubijale. Što je to komunizam, što je marksizam, samo materijalno postoji, smiješne stvari, ali smo svi u to vjerovali i zato je znanost danas zadržana tim ideološkim razlozima stala i nije napredovala i nije otkrila ono što je najvažnije, što je zapravo život?
Zadržimo ovu sliku, bitak, jasen, gore je somatsko područje, žile nevidljive, to je psihičko područje, a život u njima to je duhovna duša, to je pneumatsko područje, duhovno područje, život. U tom svjetlu, sad se pitamo, a što je to ovisnost?
Što je ovisnost?
Ovisnost znači, gubitak slobode, jer dok imaš slobodu, ti nisi ovisan, ti ćeš biti ovisan samo kad izgubiš slobodu. A što je sloboda? Sjetimo se kako nam filozofija i znanost kažu da je bit duha sloboda. Znači, duh i sloboda su jedno te isto, a to znači, ako je u dnu svega bitak duhovan. Bog je duh kaže Isus, ako je u dnu svega duh, onda je u dnu svega i sloboda. Duh ili sloboda, to je zapravo jedno te isto. I prema tome, ovisnost znači zapravo gubitak duha, gubitak čovještva, a to znači kad sam ja ovisan, ja činim neko zlo, ja sebe okrnjujem, na mom mozgu se to može vidjeti, to znači da ja postajem nesposoban biti čovjek i da ja padam na razinu životinje.
Prema tome, tko je ovisnik?
Ovisnik je čovjek koji je pao na razinu navezanosti, to znači, pao je na razinu onoga što imaju životinje i biljke, a to su instinkti, i on živi instinktivno, i sa drogom i sa igricama i sa cigaretama, i sa alkoholom i sa svim drugim ovisnostima u životu. On se totalno vlada prema nagonima koji ga tjeraju. Jer on je izgubio slobodu, njegova sloboda je razorena. Prema tome ovisnost nije neka vezanost slobode, ne, ovisnost znači gubitak slobode, tu slobode nema, a to onda znači da je ovisnost zapravo uzrokovana uvijek onim što zovem grijeh, onim što zovemo zlo. Jer samo zlo se suprotstavlja bitku, postojanju, a to znači duhu, a to znači slobodi. To znači, ovisnost nastaje tamo gdje nastaje zlo i grijeh, i da se ovisnosti tek tada i tamo mogu jedino liječiti. Pokušajmo ovo apsolvirati i dobro, razmisliti.
- Što je to zapravo ovisnost?
- Što je to navezanost, a što su to navike?
- Što je to duhovna dimenzija?
Kako je to strahovito važno ne miješati, kako je strahovito važno u hagioterapiji biti discipliniran, jer ćeš inače uništiti ono što radiš, i kako je strašno važno pratiti svoju kompetenciju, ne miješati se sa psihijatrijom, ne miješati se sa somatskom medicinom.
Ovisnost je nešto sasvim drugo nego što mi mislimo, sasvim drugo nego što o tom pišu stručni časopisi i knjige. Ovisnost je nešto sasvim drugo kad se postavi na to bitno, temeljno tlo na kojem sve stoji, ovisnost je nešto sasvim drugo nego što smo mi dosad mislili.
Stoga je normalno da se ovisnost ne može liječiti na onoj razini kako mi to liječimo. Mi načinimo apstinenciju, ljudi se odreknu neko vrijeme neke droge ili nečeg drugoga, ali ne postaju zdravi. Zašto? Jer ne diramo uopće u uzroke ovisnosti.
