Iz arhive Hagiohr
Pripremio: Igor Grgić, prof.
Prema predavanju prof. dr. T. Ivančića
„Put do kvalitetnih promjena u hrvatskome školstvu“ naziv je stručnog skupa koji je prof. dr. Tomislav Ivančić održao za odgojno-obrazovne djelatnike u Zagrebu u organizaciji Hrvatskoga katoličkog društva prosvjetnih djelatnika i pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Ovo što slijedi nije tek običan izvještaj o jednom od niza održanih stručnih skupova pod vodstvom prof. Ivančića, već „prijepis“ one stvarnosti koja, ako je pustimo u svoju svakodnevicu, može uvećati kvalitetu našeg postojanja i djelovanja kao prosvjetnih djelatnika. Budući da kao profesor i sam istražujem kako doprijeti do učenika i prenositi im mudrost, a ne samo odrađivati svoj posao, s nekim posebnim zanimanjem prenosim u nekoliko nastavaka onu novost i svježinu koju je meni donio ovaj četverodnevni stručni skup.
Predavanje prvog dana utemeljeno je uvođenju sudionika u spoznaju o čovjekovoj duhovnoj dimenziji.
Škola = čovjek
Školstvo traga za pravim programom obrazovanja i odgoja mladih. No, pravi program mora se dogoditi iznutra, u profesoru i u učeniku jer hrvatsko školstvo jest čovjek. Profesor je u školi radi učenika kako bi taj isti učenik jednoga dana postao vrhunski čovjek. Jesam li ja takav profesor ili samo odrađujem svoj posao? Znam li saslušati učenika i usmjeriti ga na pravi put jer on doista čezne za tim da bude vrhunski čovjek? Upravo oni agresivni i depresivni učenici najviše nas pitaje jesmo li mi ti koji im možemo pomoći.
Problem je u tome što još uvijek ne znamo tko je čovjek, znanost to još nije istražila.

Proučavamo doduše sve što čovjek ima, ali ne tko on doista jest. Tako današnji čovjek ne zna je li dobro biti moralan ili nemoralan, ogovarati i blatiti čovjeka ili čuvati njegovo dostojanstvo, biti karijerist ili se čitavim bićem dati za čovjeka.
Tek kada otkrijemo čovjeka, sebe, nastaje promjena. Zapravo, tada uživamo dopuštajući si vlastitu promjenu. A kada se ja kao profesor mijenjam, tada se počinju mijenjati i moji učenici.
Dok tražim od učenika da se mijenjaju, a sam nisam promijenjen, samo dolazi do frustracije s obje strane. Ja koji sam promijenjen nosim autoritet te promjene za drugoga, zračim nečim privlačnim, plemenitim.
Učenik to vidi, osjeća i sam se poželi mijenjati.
Put do promjena u hrvatskom školstvu ide upravo preko predavača, profesora i zato je presudno otkriti tko je čovjek.
Duhovna dimenzija
Dosad se mislilo da u čovjeku postoje samo psihički, vegetativni i religijski život. No, po čemu je čovjek specifično čovjek? Po svojoj duhovnoj duši. Čovjek je duhovna duša, duh i materija spojeni u jedno, ali osobni duh, darovan od Boga. Duhovnu dimenziju čovjeka, ono po čemu je čovjek specifično čovjek, znanost nije dovoljno proučavala.
Bit čovjeka je duhovni život i samo ga čovjek ima. Dakle, čovjek je sam po svom duhovnom životu. Duhovni i religiozni život nisu istoznačnice. Ateist može imati dubok duhovni život, a vjernik nikakav ili površan. Duhovni život jest razvitak, razvoj vlastite duhovne duše. Duhovna se duša nalazi u čovjekovoj osobnosti i zahvaća čitavoga čovjeka, tijelo, psihu i duh.
Svaka stanica našega tijela ima duhovnu dimenziju. Kada smo nemoralni, činimo zlo ili govorimo negativno, stanice našeg tijela kao da se žele odvojiti od nas i time se spasiti pa nas tako zahvaćaju razne bolesti.
Nasuprot tome, kada nekoga pohvalimo, podržimo, saslušamo ga, živimo za nekoga, osjećamo se dobro i lijepo. Kada činimo i govorimo dobro, postajemo vječni i neuništivi. Pri tome su odlučujuće riječi, a ne misli. Tek izgovorene misli naš organizam čuje i po tome djeluje. Tada se počinju događati velike stvari, zapravo sasvim normalne, samo do tada nama neotkrivene. Uz riječi presudna je vjera. Ono što gledamo, govorimo i vjerujemo to će nam se i događati! To je ključ da neizmjerne mogućnosti duhovne dimenzije dođu do izražaja.
Što mi je najvažnije u životu? Ako to ne otkrijem, sigurno ću u životu patiti, a onda i moja obitelj i učenici, jer patnja je disperzivna.
Darovana mi je sloboda. Ja o svemu odlučujem. Na meni je kakve ću vizije sebe imati i što ću govoriti svojoj psihi i tijelu. Ako budem imao prave, velike vizije sebe, moja će duhovna duša ponijeti čitav moj organizam u djelovanje!
Izobrazba
Izobrazba je svijest ili znanje o svemu što postoji. Učenicima je znanje skriveno, a profesori ga u školi otkrivaju. Prosvjetni bi djelatnici trebali otkrivati znanje učenicima, oni bi trebali paliti svjetlo u školama (odatle im i naziv: prosvjetari). Biti profesor ili učitelj znači biti čovjek koji pali svjetlo ili čovjek koji jest svjetlo. Biti prosvjetni djelatnik zahtijeva najprije da ja nešto jesam!

Smisao škole jest djeci otkrivati znanje, fascinirati ih, zainteresirati, motivirati ih da istražuju, a ne nametati im stroga pravila koja će ih kočiti u kreativnosti i razvoju.
Škola treba učiti učenika gdje da dođe do znanja. Znanje treba proizvoditi, a ne asimilirati. Učenici trajno pamte samo ono što sami otkriju, takvo znanje ulazi u memoriju jer im je važno. Zabluda je da je znanje kao znanje moć i da će ono mijenjati učenika. Tek znanje koje je učenika uvjerilo, motiviralo, potaklo na istraživanje može ga i mijenjati. Na taj će način učenik uvijek htjeti otkrivati nove stvari i stoga će permanentno razvijati svoje mogućnosti i obrazovanje.
Učeniku valja pokazati gdje se najdalje sa znanjem došlo u određenom predmetu, da on sam poželi dalje istraživati jer djeca su strahovito znatiželjna.
Kakav sam ja profesor?
Volim li svoj posao, obavljam li ga predano ili ga samo odrađujem? Jesam li sretan kada moji učenici nauče nešto novo, znam li ih saslušati? Rađam li ih ili ih pokapam? Jesam li im zanimljiv ili dosadan? Kako oduševiti učenike?
Tako da ih zavolim. Kada zavolim učenika, postajem najsimpatičnija osoba u školi. Kada ga imam vremena saslušati, kada sam pažljiv prema njemu, on počinje voljeti i moj predmet. Kada znam učenika pohvaliti, objasniti mu neku nejasnoću u gradivu, on počinje uživati pored mene, ja njega rađam i postaje nevažno koji predmet predajem. Važno je gradivo, predmet koji predajem, omotati u ljepotu svoje ljubavi i povjerenja prema njemu. Tada škola oduševljava djecu.
Odgoj
Sa psihološkog stajališta čovjeka ne možemo odgojiti jer je on duh i samim time iznad toga. Odgoj je edukacija, odnosno izvođenje iz teorije u praksu, iz spoznaje u odluku i djelovanje. Odgoj je stvaranje dobrih navika u djeci, odgoj je trening. Ali tko s njima trenira strpljivost, marljivost, humanost?
Kako učenika koji ima problema u školi možemo promijeniti, kako ga odgajati?
1. Kroz razgovor mu dati spoznaju da može biti bolji, sposobniji, pažljiviji, marljiviji…
2. Govoriti mu tako da ga motiviramo, da dobije volju i poželi se mijenjati.
3. Tada učeniku preostaje samo da spoznaju i odluku provede u praksu.
Spoznaja, odluka i praksa put su promjene svakog čovjeka. Pri tome valja paziti da ne stanemo na odluci. Najteže muke u čovjeku nastaju kada on zna što treba učiniti, za to se odluči, ali ipak to ne učini.
Duhovna komunikacija
Učenik dolazi u školu sa svojim genima, navikama, mukama, oduševljenjima. Dolazi sa završenom obiteljskom školom i već je potpun čovjek.
Škola je susret profesora i učenika. No, susrećem li svoje učenike i kolege? Imam li osjećaj ugode kada pomislim na njih? Ako to ne osjećam, znači da imam nešto protiv njih, nešto me kod njih povrijedilo ili imam strah kako će me kritizirati, kako me ne vole, ne prihvaćaju. U tom slučaju, kada stignem kući, trebam otići u osamu i iskreno im oprostiti. Ne pri tome analizirati njihova negativna ponašanja, već potražiti razloge njihova ponašanja, razumjeti ih, pronaći dobro u njima kako bih ih mogao zavoljeti, i kolege i učenike. Dovoljno je to „provesti“ mirno u sebi jer duhovna dimenzija mojih kolega i učenika to čuje. Ljepota duhovne stvarnosti jest u tome što ne moramo sve razumski, racionalno govoriti nego neposrednom, duhovnom komunikacijom.
Znanje, mudrost, razvoj
Učenike valja učiti da kritički prihvaćaju gradivo, ne ideološki, i da razlikuju vrline od poroka. Tada će se u njima probuditi interes, motivacija i ljubav prema profesoru i prema gradivu.

Škola je mjesto rađanja učenika za mudrost, a mudrost je sveobuhvatna spoznaja života. Mudrost je odgovor na pitanje smisla. Čovjek koji je mudar zna zašto živi i što bi trebao učiniti u životu. On spoznaje i ima iskustva iz svoga života, puno razmišlja i razumije da se nikada ne isplati biti zao, nemoralan, već uvijek samo human, čestit, čovjekoljubiv. Mudar čovjek shvaća da svaka negativna riječ razara njega i onemogućuje mu intelektualni razvoj. Shvaća kako valja dobro misliti i govoriti, ne sukobljavati se sa zlom u čovjeku, već u čovjeku pronaći dobro i upravo gledajući u to dobro susresti čovjeka. Mudrac je moralan, etičan, ali istodobno ima znanja. On zna tko upravlja svijetom, na koga se u životu treba osloniti, zna da je čovjek središte života i da je smisao života voljeti čovjeka.
Profesor i učenik su dva samostalna, slobodna, odgovorna bića. Svaki je čovjek od trenutka začeća potpun čovjek, u njemu raste samo psihofizička razina, a duhovna je već velika i ona se može neizmjerno razvijati. Čovjeku se treba diviti. Čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe, svoje psihofizičke sposobnosti. Bit duha jest projekt. Ja sam projekt i stoga je moj smisao u mom razvoju!
Nastavlja se…