Piše: Silva Vrdoljak
Danas postoje i nude se brojni načini kako razumjeti svijet i čovjeka, poštovani čitatelju, kao i razni vrijednosni i moralni okviri. Iako mnogi čeznu za sintezom i vizijom cjeline, istraživanja u 21. stoljeću pokazuju da ljudi znaju odbijati pokušaj približavanja bezuvjetnoj Istini i sveobuhvatnoj cjelini kao ideološki ili fundamentalistički način gledanja na život. Stječe se krivi dojam, kao da je apsolutna istina jedna od brojnih ponuda koje međusobno konkuriraju, što stvara dodatni apsurd, ali i najveću muku za čovjeka: što je istina o čovjeku i svijetu? Kojim putem krenuti i kako graditi svoj život na zdravim temeljima? Koji put vodi k životu, a koji ga može koštati života?
Svi se danas pozivaju na savjest, kao zadnji kriterij za razlikovanje i odlučivanje, a pojedinac doživljava da mora birati ono što njemu odgovara, uzeti ono što je njemu prioritet, pronaći kriterije za izbor vlastitih vrednota te tako živjeti u određenomu moralnom sinkretizmu.
Čovjek se osjeća sam i nemoćan u temeljnim odrednicama svojega života. Ima samoga sebe – izgubi li sebe, ništa više ne može imati. Takav je život svih ljudi na zemlji. Kako je moguće da se u sadašnjoj stvarnosti visokorazvijene znanosti, kulture, političke svijesti, globalizacije i ovladavanja prirodom još uvijek ne zna o čovjekovim temeljnim egzistencijalnim tjeskobama?
Čini se kao da je čovjek postao gospodar, a on, kao i uvijek, robuje bolestima, mržnji, ratovima, nemoralu, ideologijama, drogama, alkoholu, kocki i društvenim mrežama. Čovjeku se čini da je svemoćan, ali kada malo bolje pogleda u svoju realnost, vidi da je toliko nemoćan u mijenjanju sebe i drugoga. Socijalni, zdravstveni, politički, ekonomski, bračni, obiteljski, međuljudski i drugi problemi samo su simptomi istoga. Sva ova pitanja muče svakog čovjeka, bez obzira na svjetonazor ili religijsku pripadnost jer svaki čovjek je patnik. Mnogi bježe od ove istine u poslove, karijere, imidže; niječu je i skrivaju se, jer ih od jasne spoznaje priječe tjelesna zadovoljstva ili privremena odsutnost patnje (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka). Ipak, izlaz jest u tome da sva ta pitanja traže i odgovore.
Osobno iskustvo traženja odgovora me i dovelo do hagioterapijske antropologije. U biti, moja osobna „revolucija” (a ne evolucija!) dogodila se još 1980. godine na seminaru nove evangelizacije koji je vodio prof. dr. T. Ivančić. Istinita spoznaja o tome „tko sam, odakle sam i čija sam” načinila je u meni zaokret u gledanju sebe i svijeta. Istina da sam voljom nekoga Drugoga baš ja, ovakva kakva jesam, dana mojim roditeljima bez njihove volje i želje, odredila je temelj mojega života, odnosno smjer mojega životnog puta. Obilježila je sve ono što je kasnije uslijedilo. Zbog toga znam iz iskustva da su za čovjeka najteža patnja i bol, pitanja na koja nema odgovora. Kada su razum i intelekt „nahranjeni” mnogo je lakše prihvatiti i nositi patnju. Sve sposobnosti naše duhovne duše, premda oštećene, bitno su dobre i korisne.
Tako su i intelekt i razum bitno korisni i dobri jer čovjek je žedan istine; ima potrebu shvatiti svojim razumom i umom. To je naše dostojanstvo i veličina. Prezirati inteligenciju, njezine sposobnosti i ulogu u duhovno-antropološkom životu čovjeka znači prezirati sebe. Dobro je i opravdano htjeti razumjeti smisao onoga što živimo. Ipak, možemo reći, to je jedan aspekt i pristup životnim nedaćama.
Čovjek ne spoznaje sebe i svijet samo umom i razumom, nego i intuicijom, nekom vrstom neposredne spoznaje. Iskustvo života nameće nam istinu da postoje i razdoblja u životu kada je bitnije ozdravljati povjerenje u Apsolutnu dobrotu i istinu od težnje da sve razumijemo. Jer Stvoritelj, kao Apsolutna dobrota, je vjeran, ali čovjek je ranjen, krhak i pun negativnih iskustava. U čovjekovom su genomu brojna razočaranja, neuspjesi i negativna iskustva koje je čovjek doživio od ljudi te je u čovjeka ušlo mnogo nepovjerenja i nemoći da se osloni na Dobrotu. Zbog toga postoje razdoblja u životu kada mi kao ljudi trebamo imati nekoga tko je na našoj strani, tko nas opravdava i preko koga će povjerenje u ljude i Bezuvjetnu ljubav postepeno ozdravljati, a time ćemo biti otvoreni za primanje Bezuvjetne ljubavi i povjerenja. Povjerenje je temeljna potreba čovjeka, i to prvenstveno u odnosu na Stvoritelja, koji je naš život i izvor svakog dobra (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka). To su stvarnosti koje svaki čovjek bez iznimke, više ili manje jasno, spoznaje i doživljava.
Hagioterapijska antropologija – istina o čovjeku i svijetu
Duhovno-antropološki principi su hagioterapijski principi, odnosno principi čovjeka i njegovog života. Svojom duhovno-materijalnom datosti čovjek je istodobno zadano i slobodno biće, ograničeno i neograničeno biće, ali nikada apsolutno. Psihofizički mu je zadano da bude ovdje i sada, da ima jučer i sutra, da se mora odmarati i raditi, živjeti i umirati. No, duhom nadilazi zadanost. Čovjek je u temelju duh. On je oživljen duhom i tako je postao osoba. Osoba je duhovne naravi. Iako je čovjek psihofizički vezan i zadan, ta njegova zadanost može se proširivati unedogled kada se kao osoba odlučuje za istinu, dobro i ljubav. Duh je čovjekova bitna, sudbinska sposobnost. Duh i njegove moći mogu biti ugroženi manjkom bitka, što znači da je duh postao ograničen u svojoj perspektivnosti. To se događa kada čovjek ne radi ono što je dobro, kada prihvaća laž i ružnoću, kada se dijeli od drugih i samoga sebe i svoje bitne usmjerenosti. On postaje u sebi razdijeljen. Tada nije u postojanju, ne može komunicirati sa drugim ljudima niti sa Stvoriteljem, prepušten je stranim silama, nezaštićen Stvoriteljevom svemoći.
Čovjek je stvoren tako da njegova psihofizička razina sluša duhovnu. Čovjekova senzitivna, psihička duša treba slušati samo središte duše ili njezin vrhunac, a to je duhovna duša.
Budući da je čovjek ograničen, u opasnosti je da postane plijen od njega jačih bića. Čovjeka mogu zarobiti ljudi, njegove nagonske želje, materijalna dobra, užitci, negativna iskustva života i ideologije. No, on može i sam zloupotrijebiti svoju slobodu i činiti zlo. Čineći zlo, on sebe svestrano ograničava, sužava prostore svoje slobode i spoznaje te postaje ovisnik i nemoćnik. Čovjek kreće putem samouništenja, ali i uništenja drugih. Istodobno i u njemu nastaje nered jer je izgubio svoje središte, svoj smisao.
Sve su to, poštovani čitatelju, naša svagdašnja iskustva života koja nam potvrđuju da su nutarnja ravnoteža i zdravlje krhki, često tek povremeni. Perspektivnost, razvoj, uspjeh, zdravlje, hrabrost, odvažnost, sloboda… Sve su to lijepe želje. Na pitanje može li nastati novi čovjek, novi svijet, možemo iz svega prije navedenoga dati odgovor služeći se citatom GS 16:
„Stoga priznavajući u sebi duhovnu i besmrtnu dušu, čovjek dohvaća samu duboku istinu stvari”.
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.