Piše: Lucija Vuksan Ćusa
Da, doživljavam trostruki poziv da budem svjetlo od samog rođenja. Rođena sam na sv. Luciju, primalja mi je bila Lucija i nestalo je svjetla u rodilištu kada sam se rodila (tal. luce = svjetlo). Moji su roditelji htjeli da se zovem Slavica, ali sami su doživjeli ovu znakovitost i bili su slobodni za promjenu. U životu sam bila zarobljena mnogim stvarima: alkoholom, cigaretama, ljudskim obzirima, markiranom odjećom, karijerizmom, prisilnim mislima… Bila sam ovisna i o odlascima na svetu misu svaki dan, formalnim molitvama, aktivizmu i revnosti. Zarobljena sam bila u mnoge poroke i loše navike koje su mnome manipulirali. Nisam bila gospodar sebe, nego je uvijek nešto drugo mnome gospodarilo.
Cigareta je krala moje vrijeme, alkohol upravljao mojim osjećajima, želja za karijerom poticala me da radim ono što inače nikada ne bih, prisilne misle tjerale su me u strah. Nekako je sve brzo postalo moje tkivo; postala sam rob i više kao da nije bilo mene, nego svega onoga što je mnome upravljalo. I da, osjećala sam se nemoćno. Želja je u meni bila da budem slobodna, a doživljavala sam nemoć da izađem iz toga, da postanem slobodna.
Kao da me nešto vuče i ne mogu se othrvati. Posebno sam tu nemoć doživljavala s alkoholom. Kad sam bila u alkoholiziranom stanju, činila sam i govorila što nisam htjela. Nisam to bila ja. Bila sam iznutra zarobljena, to me je strašno sputavalo. Kasnije bih osjetila tegobu zbog učinjenog. Kao jedan začarani krug iz kojeg nisam mogla van.
Bit duha jest sloboda. Profesor Tomislav Ivančić kaže da čovjek nije čisti duh. Zato ima ograničenu slobodu koja je stalno ugrožena nagonima. Biti slobodan jest moći odlučiti o svakoj svojoj kretnji. Ne doživljavati se ugroženim, nego biti u miru i povjerenju. Sloboda jest čovjekova sudbina. Čovjek koji je u duhu, on tijelo može nadvladati, može upravljati svojim nagonima. Duh mu je iznad tijela, slobodan je od tijela.
Nedavno sam zbog bolesti bila u stanju potpune oduzetosti. Moje je tijelo bilo potpuno paralizirano od vrata naniže. Ali upravo tada sam bila najpokretnija za ono iznutra. U toj paralizi tijela doživjela sam slobodu duha. Kad sam u bolnici prihvatila da mogu i umrijeti, osjetila sam slobodu, mir i radost.
Danas doživljavam da mogu raspolagati svojim bićem i svjesno se odlučivati za dobro. Zato se u slobodi odlučujem da budem svjetlo, što sam i pozvana biti.
