Piše: Marijana Ištvanović
Predragi čitatelju, želim ti ovim riječima pomoći da i ti otkriješ život u sebi i oko sebe. Želim te u tišini srca u duhu povesti na jedan izvor vode, koji moj duh još uvijek pamti. Iz njega već stoljećima izvire bistra voda kako bi ondje čovjek zastao, okrijepio se tom bistrom, pitkom vodom, napunio svoje prazne boce i ponio ih sa sobom za gutljaj poslije.
Voda je život, zato je tako lijepo sjesti pored potoka, pored mora i biti u tišini. Baš tada život daruje i piše najljepše stihove, o tome kako je lijepo veseliti se cvrkutu ptica i kreketu žaba.
Zagledaš li se svojim duhom u onu Cesarićevu voćku poslije kiše koja bliješti suncem obasjana, duhom dodiruješ život toga pjesnika. Pođeš li na livadu prepunu poljskog cvijeća, sjedni na neku dekicu i zagledaj se u travku kako raste, kako ju povjetarac miluje. Osjećaš li miris proljetne kamilice? Pogled zaustavi na tom predivnom žutom maslačku, prepunom sjemenja na koji slijeće vrijedna pčelica i šareni leptir.
Možda si u djetinjstvu bos trčao po rosi, to je dodir života u tebi koji oživljava tvoj život. Baš sva ova mjesta prošla sam i sama u tišini otkrivajući život oko sebe i u sebi da bih ga ovoga časa darovala tebi, kojega ne poznajem, ali znam da te neizmjerno ljubim i da moj život pripada i tebi. Svi smo jedno u jednom životu, bez obzira na boju kože, jezik koji govorimo, mjesto u kojem stanujemo i nije bitno kakav si ovog trenutka, već hoćeš li se odlučiti za život.
Život te ljubi i brižno čuva baš kao ona kvočka koja svojim toplim krilima brižno pazi na svako svoje jaje.
Možda se pitaš: „A gdje je nestao moj život?“ Buka, materijalizam, nemoral, ružnoća, negativne misli i riječi, psovke, mržnja, ideologije… Sve to krade i razara život u tebi a i oko tebe, ali ipak, život nije nestao. Život se ne može do kraja uništiti. U tebi je i oko tebe. Što je potrebno?
Samo jedno: vratiti se izvoru života. On je zaista posvuda oko tebe. Zaviriš li malo ispod zemlje, vidjet ćeš Život. Podigneš li pogled prema nebu vidjet ćeš život u zraku. Uroniš li pogledom u morske dubine, i tamo je život. Pitamo se: „A gdje nije život?“
U životu živi sve što postoji. Život je božanski duh u kojemu se sve miče i živi. I u tebi je ta snaga kojom izlaziš iz svojih strahova i depresije. Zato te molim da izvedeš sebe u tišinu, u ljepotu svega što je stvoreno i onda u tišini osluškuj svoje dubine.
Život je u najdubljim predjelima tebe. Kada otkriješ ljubav i ljepotu svojih dubina, otkrivaš da te Netko tko je sama dobrota, istina i ljepota, tko je sama ljubav, ljubi takvu/takvog kakav jesi. Tada Mu se bacaš u zagrljaj i tek tada može tvoje srce progovoriti: baš je lijepo što postojim!
Tada i ti postaješ izvor života, izvor lijepe riječi, lijepih misli, izvor ljepote čovjeka, baš poput ovog izvora pitke vode na kojem sam i ja tako često zastala da bih se napila čiste vode. Vjeruj mi, dragi prijatelju, tada će se i ljudi pored tebe mijenjati jer će tvoj život zapaliti svjetlo u njihovu mraku. Ne zaboravi, brižno čuvaj taj svoj život i ne dopusti da ti ga svijet ponovno ukrade. On je biser za koji vrijedi izgubiti sve svoje materijalno blago i za njega dati onaj svoj posljednji novčić.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
