Pripremila: Silvija Ivir
Koliko je važna Božja riječ i koliko ljudska u kontekstu vjere i ljubavi? O ovoj temi bilo je govora na hagioterapijsko – evangelizacijskom predavanju s naslovom: „Važnost Božje i ljudske riječi u životu vjere i ljubavi koja uključuje svetost i sveto“, a podtema je bila „Sve zapovijedi u ljubavi nalaze svoj izvor i ispunjenje.“ Predavanje je održano u Župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Lugu Samoborskom. Predavanje je vodila Zrinka Marinović Šarić, donosimo vam sažetak predavanja.
Zašto se čovjek teško mijenja, ostaje isti?
Čak i kad izađe iz bolnice, psihijatrijske ustanove ili zatvora on i dalje ostaje nepromijenjen? S ovim pitanjima mučio se profesor Tomislav Ivančić, svećenik katoličke crkve, utemeljitelj hagioterapije. Držao je seminare nove evangelizacije po čitavom svijetu i pokušavao odgovoriti na ova pitanja. Istraživanjem otkrio je još jedno područje u čovjeku, sveto područje koje ima svaki čovjek; i ateist i nevjernik i mrzitelj Boga, i to područje nazvao je duhovna duša. Duhovna duša je čitav organizam koji sadrži duhovne organe kao što ih imamo na fizičkoj razini. Razvio je medicinu koja istražuje i liječi ovo područje i nazvao je antropološka medicina – hagioterapija.
Koliko je važna Božja riječ i koliko ljudska u kontekstu vjere i ljubavi?
Svaka naša riječ ako nije u ljubavi, ona je suha. Ona može biti lijepa i dobra, ali je nikakva ako nije u ljubavi. Opet, ako je samo u ljubavi ljudskoj, ona ne vrijedi ništa. Što je to Božja riječ? To je živa riječ koja stvara. Pretvorena u tijelo, to je Isus Krist. Mi vjernici, idemo u crkvu i ne uživamo blagodati koje nam ona daje. Vjerujemo u Boga, ali i dalje smo jadni, tmurni i ozbiljni. Svi mi imamo neku muku i pitanje je kako je nosimo? A nosimo je jadno.
Zato, zapitaj se: „Tko si ti čovječe? Jesi li ti samo sin svojih roditelja jer to je ništa? Jesi li samo profesor ili bogataš?“ Kad doživiš da si ti dijete Neba i zemlje, da si ti dijete Očevo, tada ti možeš biti hodajuća ljubav. Odakle si došao čovječe? Jesi li ti samo iz mjesta svoga rođenja? Treba doživjeti da si iz srca Očeva. Da te Misao jedna zamislila i stvarala te. Poslala te na zemlju, u utrobu majke i nitko nije znao za tebe. Ta misao Očeva nježno te i s ljubavlju htjela i ona je dopustila da se razvijaš. Doživi da te Ljubav iznjedrila iz svoga srca. Može čovjek željeti, ali ne može sam roditi. Apsolutna Dobrota je sve stvorila za tebe i prije nego što si se rodio. I ceste, i bolnice i gradove i škole. I ona će uvijek izvesti sve na dobro.
Da bismo bili hodajuća ljubav bitne su naše riječi. A kakve su naše riječi? Možemo li mi doživjeti Božju riječ i zašto je ne možemo doživjeti? Ako govorimo svojim jezikom, bit će to tako suhoparno. Božja riječ ti govori kroz Sveto Pismo: „Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim“. Mi kao da to ne znamo. Mi ne znamo ljubiti, govoriti, živjeti riječ zbog naše izranjenosti. Jer sve što je u našem srcu, to izgovaramo i po govoru se vidi kakvo nam je srce. Ako govorimo lijepo, čestito, ali bez Duha to neće podignuti nikog. Npr. mogu svojoj kćeri reći da je lijepa, ali to je može odvesti na krivi put. Ali ako joj kažem da je lijepa jer ju je stvorila Ljepota i da joj ona duguje i da je odgovorna toj Ljepoti, onda će ona živjeti u skladu te Ljepote. Ljepota je opet onaj koji je sve načinio.
Dobro znamo da je Stvoritelj sama Dobrota, a čovjek je relativno dobar. Isto tako postoji Bezuvjetna Ljubav jer te nisu samo mama i tata stvorili. Zato srce treba liječiti. Kako ćemo čuti zapovijedi Božje ako nam je srce otrovano, ljuto je, mrzi, ne može oprostiti, žalosno je i tužno? Zato nam djeca bježe iz domova i ne žele u crkvu, ali ako im otkrijemo istinu koja je nas iscijelila tada ćemo biti slobodni. Zapovijed kaže: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Mi ne znamo ljubiti sebe. Mi ćemo se najesti i misliti da se ljubimo, ali baš si trebamo reći „ne“ iz ljubavi.
Mi sebe doista ne znamo ljubiti. Mi ne znamo sebe dovesti na izvor žive vode.
Zašto se to događa? Ranjena nam je ljubav, srce. Ljubiti nije voljeti. Isus kaže „Ljubi Gospodina“. Mi volimo sladoled, kavu koja brzo nestane. Ali kad ti ljubiš sebe onda nećeš stalno igrati igrice, nego ponekad. Znat ćeš kad treba što. Treba naučiti ljubiti kao naučiti govoriti. Bog je rekao i nastalo je. Kad bi mi znali ljubiti mi bi znali i činiti.
Naša je ljubav ranjena i tu je potrebna hagioterapija da ozdravi naše duhovno srce koje ljubi.
Kako da naučimo govoriti jezikom Boga? Svaki dan, svake nedjelje u evanđelju čujemo jezik Boga. Bog je zato dopustio i utjelovio se u to krhko tijelo da mi možemo „opipati“ njegovu Riječ. Mi svaki dan na pretvorbi doživljavamo i blagujemo Živu Riječ, Tijelo Kristovo. Kako to da opet ne govorimo kao Isus? Ponekad opet idemo u drugu krajnost i postajemo prepobožni. Često rade to ljudi kad se obrate, ali, ne, to pripada svećeniku. Ti samo gledaj u Isusa. Probaj ga sad baš gledati. Ti imaš duhovnu dimenziju i sada duhom možeš čak biti na mjestima gdje je Isus hodao, govorio… Njegova riječ pokreće, diže čovjeka, otapa mržnju u čovjeku, oslobađa straha, pušta čovjeka da bude slobodan.
Kraj nas naša djeca nisu nikad slobodna jer uvijek im nešto prigovaramo ili ih nešto poučavamo. Žene su kraj Isusa bile tako slobodne, on ih nikad nije kritizirao.
Probajmo govoriti jezikom ljubavi, jezikom Boga. To je ta riječ koja ne mora biti religiozna i pobožna, ali ona će opravdati čovjeka, razumjet će ga, ohrabriti ga. Pomoći će mu da bude slobodan, oslobodit će ga straha.
Uvedi Isusa u svoj život, u svoj dom jer on je Živa Riječ. On je tvoje tkivo, svake nedjelje ga primaš. Tada u tvojim žilama doista bruji dah života koji ti je dao u času začeća. Ti tada živiš. Jednostavno si sretan, radostan. Kad je teško, ti si hrabar, kad je nemir, ti osjećaš mir i ne bojiš se i ljudi ti se čude. Na tebi se vidi da te ništa ne može uplašiti. Tada i tvoja riječ podiže, ona ne sudi, nego odvaja čin od počinitelja. Prihvaćaš tešku osobu, ali ne da je trpiš, nego razumiješ, opravdavaš, drugoga i sebe. Svi mi radimo ono što ne bismo trebali i zato idemo na ispovijed. Tada znaš oprostiti sebi. Znaš ljubiti bližnjega i ne sudiš ga jer si doživio oslobođenje.
Grijeh čini ranu u nama, a svećenik nam uklanja i ranu grijeha na ispovijedi. Naša ljubav je ranjena i srce je ranjeno. „Bakterija“ nam je na srcu, na ljubavi. Ljubav je duhovni organ. Imaš ga, ali ne možeš ljubiti čak vlastito dijete. Ne samo da ga ne možeš, nego ga i ne znaš voljeti. Ta ljubav može biti destruktivna i zato treba liječiti ljubav i srce kako bismo znali ljubiti sebe, drugoga i Boga. Sv. Augustin je rekao „Ljubi i čini što hoćeš“. Tada zbog Isusa činiš i ono što ti se ne da. Razumiješ da je to volja Očeva. Usudiš se.
Pogledaj u svoje srce. U njemu je Srce svih srdaca, Srce tvoga srca. On pripada srcu svih srdaca. On vidi u tvoje srce. Samo mu reci: „Isuse, tu me boli ljutnja, mržnja, tuga.“ Reci mu da osjećaš strah, nemoć, da ne možeš voljeti, da ti je srce kameno. I samo ga pusti da te liječi. On ti kaže: „Zato sam došao.“ U Svetom Pismu 365 je puta rekao: „Ne boj se. Ja sam s tobom.“ Gledaj kako tvoj strah nestaje. „Ja sam s tobom u sve dane… Imenom sam te zazvao, ja sam te otkupio.“ Gledaj ga kako liječi tvoje srce. Prepusti njemu svoju parnicu. On je rekao da će, prije nego što dođe kao sudac, doći kao milosrđe. Reci mu: „Daj mi srce od mesa, daj mi hrabro srce. Treba mi ljubavi.“ On je bezuvjetna ljubav. Ljubav koja nije ljubljena neka postane Ljubav koja je ljubljena. Samo on ti je može dati, ne mladić ili djevojka, niti supružnik. Tada ćeš voljeti svog supružnika onako kako treba. Sad u slobodi možeš Isusu predati svoje srce. Što god ga zamoliš dat će ti.
