Ali kako moliti?
Čovjek je zaboravio Božji govor. On razumije pojedine riječi Božjega govora, ali ne razumije njegov smisao. Stoga treba učiti Božji jezik kako bi razgovor bio moguć. Ako čovjeku koji je završio osnovnu školu pokažemo formulu x2 – y2 on će možda razumjeti znakove: i x, i y, i broj 2, pa i znak -, ali neće razumjeti cjelinu. Jednako se događa ako čovjeku neupućenu u teološki govor počnemo govoriti o kristološkom i soteriološkom aspektu misterija spasenja koji na ekleziološkom području dobiva svoje ostvarenje, a koji je zapravo milosni aspekt svemogućeg trinitarnog Boga koji se znakovito ostvaruje u otajstvenom djelovanju Crkve. Svatko tko čuje taj govor osjeti da više ili manje prepoznaje riječi, ali da ne razumije smisao. Slično je suvremeni čovjek zaboravio smisao molitvenoga govora, duh rečenica koje izgovara u molitvi. Kao što je onomu koji je završio tek četiri razreda osnovne škole nerazumljiva formula x2 y2 i kao što su onomu koji nije poučen u teologiji nerazumljivi pojmovi o kojima smo govorili, tako i čovjeku koji je prestao moliti srcem strano moraju zvučati riječi: “Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dodi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla. Amen.” To je međutim osnovna kršćanska molitva. Kršćani je stalno mole. Pa ipak, tko je razumije? Možda razumijemo pojedine riječi, ali smisao svega?
Mnogi će, osobito inteligentni ljudi, reći da molitva nema smisla. Znanstvene metode u laboratoriju i strojevi oko nas brzo donose rezultate. Molitva, međutim, kao da djeluje sporo. Kao što se život polagano razvija. Naše je djelovanje vidljivo i opipljivo u rezultatima. Molitva kao da nema rezultata. Molitva kao da računa na stotine i tisuće godina. Molitva izrečena danas kao da se ostvaruje tek u naraštajima nakon nas. Zato nam se molitva čini bacanjem besmislenih riječi u prazno. Stoga mnogi suvremeni ljudi ne vide smisao molitve. Ne žele je onda ni prakticirati niti učiti. Reći će da učiti moliti nema smisla. Tako se vladaju kao čovjek poslan u Norvešku da nauči norveški jezik koji se nakon nekoliko dana vrati i kaže da nema smisla učiti norveški, jer taj jezik ne razumije. Nema smisla učiti norveški jer ne razumije norveški. To je “circulus vitiosus”, začarani krug.
Nije li upravo tu i problem molitve? Treba učiti Božji govor kako bi on mogao ući u naš i ostvariti ono za čim čeznemo stvarajući znanost. Ljudski je govor preslab da bi mogao vladati prirodom i njezinim zakonima; preslab da bi mogao od naših tijela odvratiti razornu moć i ubitačnu snagu svega što smo otkrili u prirodi i znanosti. Treba nam Božja riječ, stvaralačka i svemoćna, koja će zaustaviti razaranje i zlo. Bog nam je dao i svemoćnu riječ molitve. Poslao nam je svoga Sina da nas, osim ostalog, nauči i moliti. Time je omogućio da odgovorimo na njegovu riječ i da je usvojimo kako bi u nama činila čudesa i stvarala uravnoteženost. Po molitvi naša riječ postaje svemoćna kao Božja riječ. Jer po molitvi ulazi u nas Duh Sveti i osposobljava nas da razumijemo Božju riječ. Molitva je ono što nam manjka kako bi naš svijet postao svijet slobode, zdravlja, mira i razumijevanja. Molitva nam treba prije svega drugog. “Očenaš” je božanska molitva jer nam ju je ostavio Isus Krist. Sve su molitve sastavljali ljudi; istina, po Božjem nadahnuću, ali bili su to ljudi, i zato molitve ljudske. No molitvu “Očenaš” izravno nam je dao sâm utjelovljeni Bog. On ju je prvi izgovorio i dao nam je na zamolbu apostola: Gospodine, nauči i nas moliti. Što se tiče egzegetske, redakcijske i historijske problematike “Očenaša”, ona je znanstveno temeljito istražena. “Očenaš” se nalazi u dva različita, a opet, iznutra istovjetna oblika. Jedan je oblik u Mateja, a drugi u Luke. U Mateja je onaj koji molimo u svagdašnjoj molitvi, a u Luke su neki elementi izostavljeni. No bitni elementi su i u jednoga i u drugoga istovjetni.
U ovoj bismo knjizi htjeli obraditi upravo molitvu “Očenaš”. Htjeli bismo tako pomoći da nađemo ravnovesje, da nađemo smisao znanstvenog istraživanja i življenja na zemlji. Htjeli bismo na taj način pomoći da naši laboratoriji postanu i oratoriji. Riječ laboratorium nosi u sebi dvije latinske riječi: labor i oratorium. Labor znači rad, napor, a oratorium molitveni prostor. Sveti je Benedikt to davno spojio u geslu svoga reda: Ora et labora, moli i radi. Kad laboratoriji postanu i oratoriji, sigurno će svaki znanstveni pronalazak služiti dobrobiti čovječanstva, a ne razornoj moći rata i uništavanju čovječanstva. Pronalasci će dobiti dušu i neće služiti našem uništenju. Kao što je tijelo bez duha mrtvo, i znanstveno je otkriće bez molitve mrtvo. I ne samo znanstveno otkriće, nego i svako čovjekovo razmišljanje, odijeljeno od molitve, vrti se u krugu. Čovjek koji razmišlja, a pri tom ne moli, ostaje u krugu samo svojih razmišljanja i iz njega ne izlazi. On postaje zarobljenik svojih misli. Tako zarobljen, počinje vjerovati da je i duša plod materijalnih procesa. On je kao onaj tko bi vjerovao da su zvuk tranzistora ili slika televizora samo proizvod procesa koji se odvijaju u tranzistoru ili televizoru. No svjesni smo da zvuk i slika dolaze izvan tranzistora i televizora. Stoga su za njihov prijem potrebni antena i prijemnici. I čovjek je poput prijemnika; bez “antene” postaje beskoristan kao što je tranzistor bez zvuka beskoristan. Tranzistor i televizor bez prijema emisija sklop su procesa i materijalnih elemenata koji ostaju zatvoreni u svoj krug bez mogućnosti da prime glas izvana. To su aparati. Molitva je čovjekova antena za Boga. Molitvom čovjek probija svoj “circulus vitiosus”, svoj začarani krug, izbija iz sebe, pobjeđuje zlo u kojem je zarobljen i postaje gospodar prirode i svoje sudbine.
Činjenica je da je zlo u čovjeku jače od njega. Tisućljeća ljudske povijesti, često krvava i nemoćna pred zlom, pokazuju kako čovjek može zbog sitnog, malog interesa uništavati milijune ljudi. Dakle, nije problem u našim znanstvenim otkrićima, standardu i tehnici, nego u čovjekovoj nemoći da zagospodari nad zlom i da ga u sebi uništi. Drugim riječima, za život na zemlji nije dovoljan razum, nego je potrebno i srce. Razum stvara svijet tehnike i znanosti, ali srce omogućuje da tehnika i znanost budu ispravno upotrijebljeni. Razum je usmjeren na materijalni svijet, on je ovozemaljski; srce je usmjereno na Boga, ono je čovjekova antena za transcendentno, ono je onozemaljsko. Uništimo li u čovjekovu srcu antenu koja hvata božansko, postajemo robovi materije. Otvorena Pandorina kutija može biti savladana samo ako čovjek počne moliti.
Htjeli bismo približiti Isusov “Očenaš” svakom čovjeku i time omogućiti da se stvore bezbrojne antene po kojima će ponovno Bog moći sići među nas, stupiti u akciju za nas i osloboditi nas ropstva našim djelima i Zlome. Svjesni smo da je ljudima danas to potrebno kako bi zaista bili sretni: naučiti ponovno moliti i ponovno vjerovati. Jer čovjek tako vjeruje kako moli.
Važno je ne misliti kako već znamo dobro moliti. Tko je završio osnovnu školu, ne može reći da zna sve što se uči na fakultetu, ili da pozna sva znanstvena otkrića svijeta. Tko čita samo dnevne novine i u njima poneku vijest o znanstvenim otkrićima, ne može reći da razumije znanost i znanstvene metode. Uvelike je također preuzetno misliti da time što smo u djetinjstvu naučili recitirati molitve već znamo moliti. Dijete govori na svoj način, a odrasli na svoj način. Čovjek postane punoljetan, a molitva mu ostane na djetinjem stupnju. Na taj način kao da je duh u čovjeku “zahrđao” te postao nesposoban komunicirati s Transcendentnim. Potrebno je polako činiti prve korake u molitvi, a onda već i zrelije kako bismo dosegli punoljetnost i zrelost u znanosti, umjetnosti i politici. A to znači da je potrebno učiti moliti, i to ne jednom, nego danima, tjednima, mjesecima i godinama. Vjernik u nama raste i sazrijeva kao što raste i sazrijeva intelektualac, kao što se razvija čovjekovo tijelo, kao što se razvija umjetnik i čovjek uopće.
Uvjereni smo da je Isusova molitva »Očenaš« najbolja podloga za rast u molitvi i vjeri. Isusova molitva podobna je za one koji tek počinju učiti moliti, ali i za one koji žele uzići na vrhunce molitvenog života.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
