Piše: Silva Vrdoljak
Za izlaz iz često puta „začaranog kruga” stresne svagdašnjice, poštovani čitatelju, potrebno je zagledati se u svoju duhovno-antropološku strukturu jer je ona temeljna za našu osobu i život. Također, potrebno je razmotriti svoje okolnosti i zakoračiti u duhovno-antropološke puteve k ozdravljenju. Putevi duhovno-antropološkog zdravlja već su u radu s osobama donijeli rezultate.
Što je stres?
Stres je znak, simptom ugroženosti osobe i njezinog života. Temeljni izvor stresa je gubitak središta osobe. Pojednostavljeno rečeno, stres je dezorijentiranost i izbačenost iz zakonitosti naše duhovne dimenzije, odnosno duhovne duše, te je zbog toga stres simptom koji ukazuje na povrede duhovno-antropološke strukture čovjeka. Neposredni uzroci stresa su razne životne situacije, osobito zahtjevi koji su iznad naših resursa i moći da ih ispunimo, što rezultira stanjem stresa i iscrpljenosti. Možemo razlikovati, ali nikako dijeliti, psihofizičke stresove kao što su, na primjer, zahtjevi u svakodnevnom životu na poslu ili komplicirana obiteljska situacija, od duhovno-antropoloških i teoloških stresova. Duhovno-antropološki stresovi nastaju uvredama osobe, gubitkom slobode, mržnjom, gubitkom uma i razuma, beznađem, razaranjem kreposti i vrlina i uopće zlom. Teološki stresovi nastaju krivom slikom Boga, nepovjerenjem u dobro i krivnjama.
Duhovno-antropološki pristup čovjeku
Suvremeni znanstvenici duhovno područje čovjeka radije nazivaju duhovnom dušom, a ne jednostavno duhom. Duhovna duša oživljava našu vegetativnu i psihičku dušu, ona ih sebi podvrgava i superiornija je tim dvjema nižim duševnim sposobnostima. Međutim, duhovna duša je oštećena i ranjena u svojim sposobnostima, što je posljedica praiskonske krivnje, naših propusta i zala, kao i postupaka drugih ljudi te raznih životnih ugroza kao što su rat, prirodne nepogode, katastrofe, pandemije i slično. Središte duhovne duše je osoba, čovjekovo jastvo. Osoba sve okuplja i od nje sve polazi, ona je svijest o svim čovjekovim sposobnostima. Osoba o svemu odlučuje te je stoga odgovorna, a to znači da se sve što čovjek spoznaje, za što se opredjeljuje i kako živi, događa u osobi. U čovjekovoj se osobi odigravaju sudbonosni procesi i odlučuje o biti i ne biti.
Razlozi stresa i rastresenosti
- Praiskonskom krivnjom, povredama i zlom drugih ljudi te osobnim povredama i zlom teško je ranjena i oštećena naša sposobnost spoznaje, sabranosti i svijesti.
- Kao posljedica praiskonske krivnje „izbačeni” smo iz svojeg središta, srca, nutrine i gotovo smo potpuno koncentrirani na naše tjelesne spoznaje, na osjetne i emocionalne mogućnosti sabiranja.
- Čovjek ima više potrebe, a to su vrednote, moralnost, pravednost, poštenje i povjerenje. Zanemarivanjem svojih viših potreba čovjek sam sebi čini povredu svoje duhovne strukture i „pada” na psihofizičku razinu. To znači da smo zanemarili sebe kao osobu, svoju savjest, slobodu, svijest, samosvijest, kreativnost, intelekt, vjeru i povjerenje, odnosno, nismo se trudili sabirati na naše nutarnje čežnje, iskustva, spoznaje, a to nismo ni primili u odgoju i obrazovanju.
- Postoji zli i sile zla koje nas osobno nastoje zadržati na vanjštini i površnom životu kako ne bismo „čuli” svoju duhovnu dušu i u njoj otkrili da nismo sami te započeli komunikaciju sa Stvoriteljem.
- Brige za izgradnju vanjskog svijeta i brige za naš tjelesni život svestrano nas udaljavaju od nas samih i tjeraju u osamu, stres, besmisao i nemoć. Svakodnevni život, zahtjevi na poslu, obitelji, braku i društvu nameću nam često izbore većeg ili manjeg zla. Naša savjest to registrira te nastaju krivnje. Iz krivnje se pokušavamo opravdati racionaliziranjem ili emocionaliziranjem, tražeći tako sve više dobrih razloga umjesto pravih uzroka svojega stanja stresa. Sve to govori o transcendentnoj dimenziji čovjekove patnje i boli. Ono što se u psihologiji naziva podsvjesnim ili nesvjesnim u duhovno-antropološkoj strukturi čovjeka pokazuje se kao duhovna svijest stresa i ugroženosti.
Što možemo učiniti za svoje oslobođenje od stresa?
- Vratiti se sebi. Sabranost okuplja sve u čovjeku u cjelovitost, jedinstvo, te oslobađa od razdijeljenosti, stresa i rastresenosti koja stvara patnju i bol. Sabrati se znači postati svjestan/na. Svijest je spoznaja koja je sada prezentna, što znači da se mogu njome služiti. Svijest je poput svjetla u kojem vidimo ono što kažemo da spoznajemo. Duh je temelj spoznaje te čovjek ne može spoznati ako mu duh nije zdrav. Svijest ili duhovna spoznaja bitna je za naše odluke jer samo svjestan čovjek djeluje slobodno i odgovorno. Dok je čovjek svjestan, on je i priseban. (usp. T. Ivančić, Hagioterapijska antropologija). Granična pojava, tzv. emocionalizacija svijesti, događa se kada višak emocija uništava svijest i s njome povezanu sposobnost normalna doživljaja. Čovjek tada doživljava samo svoju emociju, uzbuđenje ili strast, što mu onemogućuje slobodno i odgovorno djelovanje. (usp. Sv. I. Pavao II., Osoba i čin).
Čovjek je i samosvjestan, a to znači da spoznaje sebe kao subjekta. Postaje svjestan procesa koji se događaju u njemu, svoje odgovornosti, svoje slobode, svoje svijesti. Prepoznaje svoje bogatstvo, svoju originalnost, veličinu i sposobnosti.
- Praksa povratka sebi. Terapija našeg osvješćivanja sastoji se u raznim načinima osvjetljivanja zanemarenih i zaboravljenih sadržaja u nama i izvan nas. Zato je važno registrirati gdje smo se osiromašili, na tjelesnoj ili duhovnoj razini, na milosnom odnosu prema Stvoritelju ili u zanemarivanju naše duhovne duše (usp. T. Ivančić, Antropologija, patologija, terapija).
- Zanemarivanjem ulazimo u zaborav, a to znači da ne možemo raspolagati znanjem i sposobnošću koju imamo. Zaboraviti znači sebe osiromašiti i onemogućiti pomoć koja nam se nudi. Treba se zaboravu oduprijeti svim snagama, podsjećanjem na naučeno, pročitano. Ponavljajući dobre sadržaje arhiviramo ih u svoju memoriju.
- Potruditi se svaki dan više puta dnevno oko podsjećanja na ono što nas ozdravlja, što nam donosi istinu o nama, bitno i vječno, kako bismo postali dionici neuništivosti života. Time pobjeđujemo nutarnju tromost, razvijamo svoje antropološke sposobnosti i umnažamo sinapse u mozgu, što nas čini slobodnima, a ne robovima. Meditacija, razmatranje, razmišljanje i podsjećanje povećavaju i čuvaju svijest te nas tako izvode iz stresa.
- U svoju nutrinu možemo ući samo ako smo čisti, dobri i istiniti jer naša duhovna duša tako postaje sposobna gledati stvarnosti i sadržaje naše nutrine. Zato je potrebno oprostiti svima koji su nas povrijedili i moliti za oproštenje one koje smo mi povrijedili.
- Zamolimo Isusa iz Nazareta da nas vodi u našu nutrinu jer samo On poznaje našu duhovnu dušu i jedini ima lijekove za nju.
Zakonitosti duha su zdravlje duhovne duše, a ono se prelijeva na našu psihu i naše tijelo i tako čitavi postajemo zdravi.
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.
