PROLJEĆE MOJE DUŠE
Dok sjedim u tramvaju volim promatrati kroz prozor prizore koje mi pruža moj dragi grad. Proljeće je i ove godine tako bogato udahnulo život sivim zgradama i gradskim ulicama. Svako malo rascvjetala magnolija ili trešnja daruju mi svoju raskoš i ne mogu ne zadiviti se nad njima. I svakog puta me iznova i iznova osvajaju.
Često se sjetim kako se i naš profesor Tomislav Ivančić volio šetati po svome vrtu, pomilovati i pomirisati svoje ruže, promatrati voćke i promišljati kako li je tako veliko stablo niklo iz te sitne, malene sjemenke. Divio se tom vrhunskom pokretaču života u njima i nama oduševljeno o tome govorio. Sve što je Stvoritelj stvorio može biti samo dobro i lijepo. On ne može drugačije jer je Dobrota i Ljepota sama. No, znamo li prepoznati tu ljepotu i dobrotu i u sebi?
I samoj mi se čini kako često sebe “podrazumijevam”, pa to sam ja, jedna u mnoštvu ljudi, obična, prosječna. No, svome Stvoritelju ja sam neopisivo više od “samo jedne u mnoštvu”. Ja sam Njegova miljenica! On se u mene zagleda i divi baš kao i ja u onu rascvalu trešnjinu krošnju. Možeš li povjerovati, dragi prijatelju, da te tvoj Stvoritelj tako i još zadivljenije gleda? A hoćeš li ti u sebi prepoznati svoju originalnost? Zagledaj se u svoje lice, sjaje li tvoje oči ili su sjetne? Pomiluj svoju kosu, imaš jedinstvenu frizuru… Jesu li tvoje ruke snažne i jake ili pak tanke i nježne? Nitko nema noge kao ti, zar ne?
Prihvaćaš li sebe kao ženu? Prihvaćaš li sebe kao muškarca? Je li za tebe život zaista dar kojeg s radošću živiš ili više muka u kojoj preživljavaš? Čovjek koji ljubi sebe, zna ljubiti i prirodu i u njoj prepoznaje Stvoriteljev odraz. On cijeni i prihvaća sebe i neprestano se razvija, uči, stvara, uvijek iznova pridiže, napreduje, divi se ljepoti svega stvorenoga i rado ljubi druge ljude jer i u njima vidi ono dobro i lijepo.
Sva naša nastojanja, promjene i dobre navike kreću upravo od toga znam li sebe zagrliti, prihvatiti i voljeti. Toliko toga u našem životu s godinama postane teret, pa tako i ono zamjeranja nama samima, razne krivice i tereti vlastitih krivih i loših postupaka. Zato zastanimo na kratko, dragi prijatelju…
Započni od danas sebe na nov način gledati i prihvaćati i samome sebi oprosti, ono gdje si ljut na sebe, gdje si propustio nešto dobro učiniti, gdje si okaljao svoju savjest i ranio svoju spolnost.
Probaj ovako polagano izgovarati: “Dušo moja, žao mi je… Otpuštam sve lažne krivice koje nosim još od svog djetinjstva kao ožiljke na svome srcu. Odričem se svih lažnih slika o sebi, okrivljavanja i omalovažavanja sebe… Prihvaćam, ja sam vrijedna! Moj Stvoritelj mene cijeni i blagoslivlja!”
Sve oko tebe i u tebi postati će drugačije, obojano nekim novim i lijepšim bojama onda kad počneš sebe ljubiti i prihvaćati. Odvaži se krenuti putem na kojem ćeš svaki dan sve više ljubiti sebe…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
