Piše: Lana Poljak Branisavljević
POPUT DJETETA
Moja sedmogodišnja kćerkica jako voli pisati, crtati i bojati. Obično nakon što dođe iz škole voli sjesti za stol u blagovaonici, tada izvadi papire i primi bojice i flomastere u ruke. Začas nastaju mala umjetnička djela svih boja i veličina. Dok sam tako neki dan spremala večeru u kuhinji došla je do mene i veselo uskliknula: “Mama, ovo je za tebe!”. Na malom žutom post it papiriću napisala je: “Ti si dobra, brižna i nježna.” Osmijeh koji je sjajio na njenom licu dok mi je pružala taj papirić teško je opisati. Snažno sam je zagrlila i poljubila i rekla joj kako me jako razveselila i da je ona moj biser i najdivnija djevojčica koju poznajem. Tada je otrčala natrag u sobu govoreći mi kako još nije gotova jer mora napisati nešto lijepo i za tatu i bracu i bake i dede i tete…
Prije nekoliko tjedana našoj maloj ukrajinskoj obitelji koja se vratila u svoju domovinu poslali smo paketić iznenađenja. Na mobitel sam dobila filmić kako naš mali prijatelj otvara pristiglu kutiju. Kolika iskrena dječja radost i ushićenje, suze radosnice i zahvalnost! Možda se pitaš, dragi prijatelju, zašto ti ovo danas pišem…Zato što i tebe i sebe želim podsjetiti da nam je češće potrebno biti kao dijete! Želim te podsjetiti na radost
života i spontanost koju upravo u očima djeteta svakodnevno možemo prepoznavati.
Promisli…Jesi li ti čovjek kojeg odlikuje jednostavnost ili često kompliciraš stvari? Shvaćaš li sve silno dramatično i ozbiljno? Kada si se zadnji puta iskreno od srca nasmijao ili zapjevao hodajući po ulici? Sjećaš li se kome si i kada napisao nešto lijepo ili nekoga pohvalio? Naša ozbiljna lica ocrtavaju naše nepovjerenje i strah. No, zar nismo iz Ljubavi i za Ljubav stvoreni? Zar naš Stvoritelj nije svemoguć i ne može sve okrenuti na dobro? Zar je ova tvoja situacija zaista tako tragična ili ipak i iz nje postoji izlaz?
Mi odrasli sve se rjeđe damo začuditi ili iznenaditi, zar ne? Postali smo ljudi rutina i uhodanih navika, predvidivi i pomalo monotoni, kao da nam nedostaje “boje i okusa” života. U očima našeg Stvoritelja svi smo mi Njegova ljubljena djeca, jedinstveni originali!
Pozivam te, dragi prijatelju, da barem danas skineš sa svog lica taj tmurni i zabrinuti izraz. Neka se već i na tvom licu vidi odsjaj Onoga kome vjeruješ. Tvoj Otac zna što tebi treba i za čime ovog trena čezne tvoja duša, zato svojim osmijehom odgovori na Njegov osmijeh! Ti smiješ biti radostan! Ne boj se svojih padova i krivica jer te On od svega toga oslobađa! Opravdan si i otkupljen!
Uzmi sada i ti papirić i olovku i napiši sebi ovako:”Ja sam ljubljeno dijete svoga Stvoritelja! Smijem biti to što jesam!”. Neka se ove istine pretoče u tvoju konkretnu stvarnost i neka tvoje srce ponovno osjeti kako je lijepo biti slobodan i bezbrižan poput djeteta…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
