Piše: Ljilja Šušnjar

Često čujem ljude kako se žale da nisu uspjeli pronaći srodnu dušu i zbog toga se nisu vjenčali. Moram priznati kako ja ne vjerujem da postoje „srodne duše“ ili, bolje rečeno, sve su duše srodne. Ne postoje nesrodne duše ili duše koje su više ili manje srodne.

Čovjek je biće koje se stalno razvija pa se stoga duše s vremenom “usklađuju“. Čimbenik koji određuje hoće li neka duša postati srodna ili nesrodna jest – ljubav. Ljubav je onaj „faktor X“, ljubav je ta u kojoj duše postaju srodne jer ona pomiruje i nepomirljivo.
To da netko nije pronašao srodnu dušu čini mi se kao izgovor za nemoć preuzimanja odgovornosti, izgovor za nemoć odricanja od svojih sebičnih potreba i nemoć pružanja ljubavi. Da bismo primili ljubav, moramo je najprije dati, a da bismo je bili u stanju dati, moramo je najprije imati.

Pitanje srodne duše zapravo je pitanje – „Tko sam ja?“

Vjerujem kako svatko ima svoju drugu stranu; muškarac u ženi i žena u muškarcu. Jer samo muško i žensko jesu čovjek. Ljudi obično misle kako s tom osobom moraš biti u braku. Ne moraš! S tom osobom možeš biti u bilo kakvim odnosima; rodbinskim, prijateljskim…

Ja sam 20 godina u braku i u većini se stvari ne slažem sa svojim mužem; imamo različita mišljenja skoro pa o svemu. Netko bi rekao kako uopće nismo srodne duše. Imamo čak i različite interese, ali to nikako ne umanjuje našu ljubav. Naprotiv, naša se ljubav očituje baš u tim različitostima i pobijedila je mnoge prepreke u životu. Zapravo ga i volim toliko baš zato što je drugačiji od mene, što razmišlja drugačije i što ima skroz drugačije interese od mene jer na taj način mogu učiti od njega; na osnovu njegova mišljenja mogu uvijek propitivati svoje mišljenje i svoje stavove u životu.

Svaki je čovjek originalan, jedinstven i svaka je veza ili brak originalan i jedinstven. Ono što kao pravilo vrijedi u jednom, ne mora vrijediti u drugom, ali ono što bi svima trebalo biti zajedničko jest ljubav. Ukoliko nema ljubavi, uzalud srodnost ili nesrodnost.

Često čujem mlade ljude kako govore da se prije braka trebaju dobro upoznati. To je nemoguće. Čovjeka nije moguće upoznati, nego samo stalno upoznavati jer se stalno mijenjamo.

Budući da nikad nismo isti, znači da nam preostaje samo da se cijeli život upoznajemo.

Ponekad ne poznajem ni sama sebe, pa kako mogu reći da poznajem nekog drugog? Onog trenutka kad pomislimo da poznajemo čovjeka kraj sebe, ubili smo ljubav jer smo u sebi ubili mogućnost prihvaćanja razvoja tog čovjeka, a čovjek koji se ne razvija zapravo niti nije živ.

Nitko od nas ne može reći da je danas isti kao i prije 20 godina. Nije, ništa nije isto; čak se i čovjekove stanice, kako kaže znanost, promijene u potpunosti svakih sedam godina. Promijeni se i mišljenje o svemu, životni stavovi, sve se promijeni pa stoga ono što nam je jednom odgovaralo, sad nam uopće ne odgovara. Tako i duša za koju smo mislili da nam je tad srodna, danas se može činiti da više uopće nije.

Ljudi znaju reći kako traže pravu ljubav (kao da postoji kriva ljubav?!) i ne mogu je naći. Naravno da je ne mogu naći kad traže na pogrešnom mjestu – traže u drugim ljudima umjesto da je potraže u sebi.

Ili pak kako žarko žele pružiti ljubav drugima, a nikako da nađu nekoga tko bi prihvatio tu njihovu ljubav. Je li to zaista tako ili samo žele zadovoljiti neke svoje sebične potrebe, bilo fizičke bilo psihičke, jer ima toliko ljudi željnih ljubavi i tko to ne bi želio prihvatiti ljubav. Mislim da takav ne postoji.

Zatim, ljudi se često postavljaju kao da postoji ne znam koliko ljubavi. No ljubav je samo jedna, ali postoji više načina izražavanja ljubavi – prema bračnom drugu, prijatelju, roditelju… Ukoliko imamo ljubav u sebi, možemo je dati na milijun načina i uvijek je to ljubav. Ono što zaboravljamo jest da ljubav uključuje apsolutnu slobodu. Da, ljubav podrazumijeva apsolutnu slobodu izbora druge osobe pa čak i onda (ili naročito onda) kad se izbor druge osobe kosi s našim predodžbama, čak i kad ta sloboda podrazumijeva da će nas druga osoba ostaviti i biti sretna na drugom mjestu, na drugačiji način i bez nas.

Ukoliko smo mi sretni jer je ta druga osoba sretna, pa makar i bez nas, onda je to ljubav. Ukoliko nekoga ljubimo, nemoguće ga je izgubiti, a ako ga izgubimo, to znači da ljubav nije ni bila.

Napokon, kako pronaći ljubav? Ljubav se najprije pronalazi u sebi. Kako bismo pronašli drugog, moramo najprije pronaći sebe, upoznati svoju dušu, jer kako ćemo znati koja je duša „srodna“ našoj ako ne poznajemo svoju dušu.

Sve počinje i završava s nama. Primiti možemo samo ono što već imamo, odnosno poznajemo.

Uzmimo, na primjer, da je izašla novčanica od 10 000 kn. Ako ne znam da postoji takva novčanica, a netko dođe i istu mi da, pomislit ću da se radi o šali i bacit ću novčanicu, neću prepoznati da je prava jer je ne poznajem i ne znam da postoji.

Isti je slučaj i s ljubavlju. Može nam biti pred nosom, ali ukoliko je ne poznajemo, nemamo je u sebi, nećemo je prepoznati i cijeli ćemo je život tražiti misleći da jednostavno nemamo sreće u životu. Jesi li ti možda jedan od tih ili…?

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.