Piše: Ljilja Šušnjar
Zašto je više beskućnika i ovisnika među muškarcima nego među ženama? Zato što muškarci moraju uložiti trud kako bi izgradili odnose, a ženama to lako ide. Suvremeni brzi tempo života kao da muškarcima za to ne ostavlja dovoljno vremena pa se oni u borbi za egzistenciju otuđe i na kraju su stranci u vlastitoj obitelji. Nemaju kud, nigdje ne pripadaju, nisu ničiji. I što se događa? Bježe; bježe u ovisnost, bježe glavom bez obzira.
Porastao je i broj ljudi koji ne stupaju ni u kakve odnose, kao i onih koji stupaju u homoseksualne odnose i tu je po statistikama veći broj homoseksualnih veza između muškaraca nego između žena.
Zašto? Pa upravo zato što se žena koja je po svojoj biti nježnost, ljubav, toplina, pretvorila u svoju suprotnost; jaku, neovisnu, hladnu ženu.
Reći ćete: što je tu loše? Ništa osim što su žene u tolikoj borbi za ravnopravnost preuzele na sebe i ono što ne bi trebale pa tako na silu žele biti muškarac. Sve će učiniti kako bi dokazale kako su bolje i savršenije od muškaraca.
Nisu, one su jednake muškarcu, ali samo kad su ono što jesu – ŽENE.
Pogledajmo samo žene kad govore o svojim muževima. Većina će ih reći kako nisu ni za što, kako su nesposobni i kako sve moraju same. Nije istina, same su si krive!
Uzmimo situaciju da su oboje došli umorni s posla i žena se odmah prihvati posla u kući, a muž se ispruži na kauču. Žena pobjesni i ljuta je jer „sve mora sama“, a muž zapravo ne može pratiti njezin tempo. Ona onda prigovara i muž tada baš iz inata neće pomoći, a potrebno je samo malo ga pustiti da „dođe k sebi i sve će biti ok“. Ako pak ne možemo pratiti njihov sporiji tempo, onda obavljajmo poslove same, ali nemojmo prigovarati jer muškarac ne može i ne zna drugačije, jednostavno je takav i to treba razumjeti.
Muškarci su jednostavno tako konstituirani da ne mogu kao žene raditi sto poslova odjednom, ne mogu prelaziti s teme na temu, s posla na posao; njima je potrebna pauza, potrebno im je da njihov mozak registrira procese polako.
Žene s lakoćom rade sto poslova odjednom i s lakoćom prelaze iz posla u posao jer su jednostavno takve; one su nositeljice života i konstruirane su tako da se moraju prilagođavati.
Svi znamo koliko duboko bole riječi i kako znaju udariti snažnije od biča. Ponekad čovjek poželi da ga lupiš šakom radije nego da ga „pereš“ jezikom. A žene su zaista jake na riječima i znaju tako snažno udariti da čovjek poželi da je mrtav; udaraju i napadaju tako da muškarca stisnu uza zid tako da njemu preostaje jedina obrana – šaka!
Nema opravdanja ni za jednu vrstu nasilja, ali mislim da bismo se i mi žene trebale zamisliti nad sobom i svojim ponašanjem. U kolikoj smo mjeri zapravo odgovorne za cjelokupnu situaciju u svijetu? Jer mi smo zapravo odgajateljice.
Svijet treba i muško i žensko, međutim, kad jedno od njih dvoje iskoči iz svoje biti, onda se poremeti i ono drugo i cijeli se svijet poremeti; ništa nije kako bi trebalo biti, sve je izgubilo svoj smjer.
Pitam se kamo to mi idemo i kamo ćemo mi to doći ako ovako nastavimo.
Svi pate. Žene pate zato što „moraju“ biti i žene i muškarci; umjesto da si dozvole da budu „slabe i nemoćne“ žene, one glume hrabre i jake muškarce. Ali gluma je uvijek gluma i ne može biti stvarnost.
Muškarci pate jer više nemaju koga štiti i braniti, nemaju se o kome brinuti, izgubljen je njihov životni smisao. Muškarci trebaju ljubav i nježnost jer je sami nemaju i ma koliko oni bili feminizirani, ipak su muškarci i nikada neće posjedovati instinkte žene.
Nijedan čovjek ne može preživjeti bez ljubavi, a žene su učiteljice ljubavi ili bi to barem trebale biti.
Žena intuitivno zna što treba djetetu ili drugom čovjeku. Muškarac to nikada neće moći; njemu je potrebno da mu druga osoba kaže što treba, on u sebi ne posjeduje to znanje.
Žena nikada ne može imati čvrstoću muškarca. Ma koliko snažna i čvrsta bila, ona je ipak žena i uvijek će, koliko se god trudila to zatomiti u sebi, imati potrebu da se netko o njoj brine.
Svi živimo u laži, a život u laži ne može biti dobar; to je iluzija koja se rasprši kad tad. Osvijestimo se, nemojmo da bude prekasno.
Imaš li ti snage i volje biti ŽENA u svojoj obitelji? Ne majka, ne supruga, ne prijateljica, ne kćerka, ne odgojiteljica, ne njegovateljica, ne učiteljica, ne psihijatar, ne spremačica, ne kuharica i ne znam što se sve danas ne podrazumijeva pod tom riječju, nego žena. Što to zapravo znači biti žena i još k tomu slobodna?
Šezdesetih godina pokreti za emancipaciju žena donijeli su veliki preokret u svijetu, međutim, sve je nekako krenulo krivim smjerom i umjesto da oslobodi žene, to ih je zarobilo pa se danas osjećaju neslobodnije nego ikada prije. Budući da su žene zarobljene, samo na neki novi način, i muškarci su se izgubili pa ni oni više ne znaju tko je tko i gdje im je mjesto u obitelji i svijetu.
Žene su u svojoj želji za slobodom postale agresivne, rekla bih čak pohlepne, pa na silu žele sve preuzeti u svoje ruke. Ako muškarac i hoće nešto napraviti, one mu ne dopuštaju samo zato da bi ga mogle okarakterizirati kao nesposobnog da napravi bilo što i kako bi mogle dokazati da one mogu sve i da su superiornije i sposobnije. Kao da je uopće važno tko je sposobniji ili bolji.
Žena je srce kuće, muškarac je njezina glava. Jedno bez drugog ne mogu. Ne može glava biti srce niti srce glava. Srce nikada neće razumjeti kako to glava funkcionira, ali ni glava nikad neće moći shvatiti srce i tu se ne treba ni truditi.
Meni nikada neće biti jasno kako funkcionira mozak moga muža. Koliko se god trudila, ne mogu ući u njegovu glavu. Što sam napravila? Više se i ne trudim, jednostavno sam prihvatila da je on takav i da razmišlja na takav način. Od tada stvari dobro funkcioniraju. Shvatila sam da sam ja često puta iracionalna i da se vodim za osjećajima.
Često znam kako bi stvari trebale izgledati i vidim cilj. Međutim, put do cilja nije mi sasvim jasan, a moj muž vidi kako do cilja doći. Sve što ja mogu jest podržat ga na tom putu i pomoći mu koliko mogu.
Mi smo žene često ohole pa mislimo kako smo mi te koje rađaju djecu i imamo pravo odlučivati što ćemo i kako. Jedanput je jedan svećenik krasno rekao: „Majke rađaju djecu jednom, ali ih očevi rađaju svaki dan u trudu svojih ruku.“
Zbog žena su se vodili ratovi, padale vlade, abdicirali kraljevi; preko žene je svijet pao u grijeh, ali se preko žene i spasio. Sve nam to govori koliko su žene važne i vrijedne, ali samo ako sebe doživljavaju takvima. Ženi je potrebna pažnja i ljubav, ali sve to ne može dobiti ako nije osvijestila da to već ima u sebi.
Prestanimo se truditi držati sve konce u svojim rukama, prestanimo pokušavati sve oblikovati onako kako mi mislimo da bi trebalo izgledati, nego svoje najdraže prihvatimo onakvima kakvi jesu. E, a to ne možemo ako nismo sebe prihvatile i zavoljele kao ženu!
Samo pored sretne i zadovoljne žene i muškarac može biti ono što jest.
Jedan od hagioterapijskih lijekova koji sam ja upotrebljavala jest da sam svako jutro uz jutarnju toaletu u ogledalu promatrala svoj lik. U početku kao da me neka strankinja promatrala u ogledalu. Polako sam počela upoznavati samu sebe i svaki bih put sama sebi rekla: „LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ!” I “DUŠO MOJA, JA TE VOLIM!“
Tako je polako u meni rasla samospoznaja o sebi. Shvatila sam da sam ja kao žena vrijedna i dragocjena, baš takva kakva jesam. Shvatila sam: „JA IMAM DUŠU!“ i baš zbog te duše ja sam dragocjena. Nije li to lijepo?!
Žene, ljubimo svoje muškarce! Muškarci, pazite sva ženska bića i štitite ih jer samo tako možemo izgraditi bolji svijet!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
