Dio iz transkripta: VII. MEĐUNARODNI STUDIJ HAGIOTERAPIJE

29. lipnja – 4. srpnja 2015., Zagreb

Neizlječive bolesti na somatskoj razini samo su simptom bolesti, daleko dubljih bolesti upravo na antropološkoj razini. Jer uzroci fizičkih bolesti, kao i psihičkih, su uvijek na antropološkoj razini: u savjesti, u čovjekovom intelektu, u zlu koji čovjek nesvjesno čini, u zlu o kojem misli, govori, želi drugome.

Znanost je, dakle, jasno pokazala da ne postoji ni jedan duhovni pomak, ni jedna misao, a da ona nije povezana i sa tvojim tijelom i sa tvojom psihom. Stoga, svaka negativna misao razara tijelo. Svaka riječ još gore razara i to se može mjeriti aparatima. Kad nekome želiš zlo, kad nekome ne možeš oprostiti, znači odbaciti zlo od sebe koje je on ubacio u tebe, tada sebe ubijaš. Željeti zlo bilo kome, znači ubijati sebe najprije.

Ne oprostiti drugome znači sebe razarati.

Pustiti da zlo koje je drugi ubacio u tebe, dakle, njegovu mržnju, nepravdu koju je ubacio u tebe, nepovjerenje, duboku uvredu tvoje osobnosti i dostojanstva, to užasno razara tebe i čini te neprijateljem Bitka, Stvoritelja, tvoje savjesti i to te uništava.

Danas je to znanstveno, neuroznanstveno jasno, epigenetski, antropološki, totalno jasno, ali o tome vam znanstvenici ne govore. I kada ih se pita: “Zašto znanost ne proučava što je to duh, tko je to čovjek, što je to život?“, oni kažu: „To se ne može mjeriti.” Mi smo od Francuske revolucije i prosvjetiteljstva odbacili intelekt. Najprije se to dogodilo kod prevođenja grčkih filozofa, Aristotela, Platona i drugih, gdje se riječ intelekt prevela sa racio. Intelekt je um, a racio = raz-um, razum. 

Intelektom ja spoznajem cjelinu, intelektom ja znam tko je čovjek.

Pazite, tko je to čovjek? Je li i žena čovjek? Je li muškarac čovjek? Otkada? Što je i starac čovjek? Ma daj? I malo dijete je čovjek? Ma nemoj? Ali tvoj intelekt, um, vidi u svakom čovjeku čovjeka i zašto je čovjek. Ali, racio ima problema, razum ima problema, ovaj “raz” nešto razara u umu. On to reže na komadiće i pita se: “Pa nije valjda i ono malo dijete čovjek, pa nije valjda i  hendikepirani čovjek čovjek? Pa što: 7 milijardi ljudi su čovjek? Ma ne, to su ljudi! A tko je čovjek?” I budući da se prirodne znanosti temelje samo na razmišljanju o racionalnome, samo na razumu, zato sve mogu samo matematičkim, fizičkim mjerenjem dobivati, nikakve druge podatke ne znaju i zato znanost uopće ne istražuje bitne elemente života, čovjeka i svijeta. Znanost ne zna ništa. Prava znanost, a to znači najprije znati tko je čovjek, prestala je sa Tomom Akvinskim i iza njega. Mi poslije toga imamo tobožnje filozofe, Hegela, Kanta i sl., a da oni ništa nisu riješili, jer su se bavili neprestano raciom, razumom, a ne umom. Kant ne može vidjeti cjelinu. 

Kad ja kažem Bog, onda se točno zna što je to. Kad kažem ocean, pa svatko od nas zna što je ocean. Ali kad to spustite na takozvanu prirodnoznanstvenu razinu, matematičku, to znači na razmišljanje, na racio, vi više ne znate što je to ocean. Je li obala ocean? Je li brod na vodi ocean? Jesu li i valovi ocean? Je li i pijesak na dnu oceana ocean? Recite mi što je ocean? Nema oceana uopće. Shvaćate li, otkad smo se odrekli uma, intelekta, bitnog u čovjeku, bitne spoznaje, mi više ne znamo da li uopće može postojati Bog jer kad kažem “Bog” – to je sveobuhvatnost. I onda vi koji ste navikli samo na racio, samo na razum, imate sto problema. Dodaj Boga! Stavljaj kao da je on jedan između nas. Tko je Bog? Aha! On je negdje tu pa će nam pomoći.

Prijatelju dragi, nema gdje Ga nema, On je kao zrak koji dišeš, kao svjetlo u koje sve vidiš u njemu jesi. On drži svaki detalj tvoga organizma da funkcionira. On u svojoj ruci drži sve prirodne zakone da se ne raspadnu, sve energije. Samo On, Duh, Bog.

Znanost o tom apsolutno ništa ne zna. Mi u medicini kažemo da znamo za 30% bolesti da nastaju, ne znam ni ja, iz raznih vidljivih uzroka: bilo bakterija, bilo virusa, bilo drugih nekih razloga. Ali što je sa 70% drugih bolesti? I to neizlječivih? Odakle? I zato ih ne možemo liječiti. Tako da nas su užasno oštetili! Da bi nastao komunizam, marksizam, materijalizam, nacizam, Francuska revolucija, sekularizam Francuski, današnji i tako dalje. Da bi moglo postati takozvano prosvjetiteljstvo. Prosvjetiteljstvo je bacanje čovjeka na razinu razuma. A onda nacizam, marksizam i oni drugi su bacili čovjeka na razinu životinje: čovjek je samo malo bolji majmun. Tada su nas oštetili za bitno u nama, prijatelji dragi.  

Čovjek najprije intelektom spoznaje sve.

Kad kažeš: “To sam ja. Tko si to ti? Jesu to tvoja prsa, tvoj trbuh, tvoja ruka, tvoja glava, što si to ti? To sam ja. Tko? Tko si ti? Pa ne vidiš? Ne. Vidim ti glavu, ali gdje si ti?“ Bez uma vi ne možete ništa, ništa znati i cijela znanost pada u vodu. Zato neprestano imamo neke nove rezultate koji nakon 10 ili 20 godina propadaju jer su krivi, spoznajemo nove jer to nije istina. I kako ćeš vjerovati znanstvenicima? Konačno, znamo i to da nam izmišljaju novu hranu, novo piće, nove strojeve, novo ovo, novo ono, zagađuju prirodu i kako ćeš se sad osloboditi? I kakva ti je korist od svih tvojih auta, zrakoplova, svemirskih letjelica, benzina, nafte itd…?

Hagioterapija zato želi raskrinkati laž u koju je upala osobito Europa, a zatim i 7 milijardi ljudi. Jer prvo i najvažnije pitanje za čovjeka je riješiti: “TKO SAM JA? Tko je to čovjek? Zašto ja postojim? Odakle sam ja? Tko je vlasnik ove Zemlje? Tko je vlasnik Mjeseca i Sunca? Tko je to vlasnik svakog cvijeta, stabla jabuke, kruške?

Kako to da se sve točno događa? Dođe proljeće, imaš jabuke, kruške, šljive… Ljudi kažu: “Pa da, došlo proljeće.” Što smo naivni! Stavi željezni štap u zemlju, lijepo zakopaj, stavi još oko njega malo gnoja i zalijevaj, imat će što procvjetati, je li? Što je to život? U čemu se razlikuje život od neživota? Živo od neživog? Tako da smo mi u teškoj zabludi i teškom mraku. 

Sjećam se kako su naši materijalisti, marksisti, govorili da je srednji vijek mračni vijek. Ništa nije toliko mračno kao 20. stoljeće, a 21. stoljeće je još gore. Više ne smiješ misliti svojom glavom. Ne smiješ reći da je ovaj zid bijel. Ne, naprave se zakoni po kojima je tim ljudima ovaj zid crn. Ako kažeš da je bijel ideš u zatvor, plaćaš kaznu. Ako netko kaže da je on žena, a vidiš da je muškarac i ti mu to niječeš, ode ti u zatvor, makar je on muškarac. Gender revolucija i slično. U kako smo upali, tako da nas se tretira kao obične životinje. Moramo misliti glavama političara i glavama medija i ponekih, ponekih slabih znanstvenika. Naravno da ima dobrih znanstvenika, bilo ih je i ima ih. Oni su napravili velike stvari, ali ono što se dogodilo nakon pada uma, intelekta, nakon 17.-og stoljeća, to su tragedije. Točno vidite da od tada čovjek pada, zadovoljava se nekim tehničkim, tehnološkim dostignućima. Danas su medicina i farmaceutika toliko napredovale, ali nema lijeka za osnovne bolesti. Dođe gripa i nema lijeka, lezi u krevet i znoj se i točka. Kao i naše bake, kupaj noge u toploj vodi. Tako da, zapravo, morate jako, jako paziti i biti kritični.

Protiv bitne smrti, duhovne, postoji lijek. I danas je sve jasnije da taj duhovni lijek pomaže i psihi i tijelu, fizičkom i drugom dijelu čovjeka.

Kad se radi o hagioterapiji, pazite, dobro pripazite, onda se radi o liječenju čovjeka – ne čovjekova tijela, to radi medicina, ne čovjekove psihe, to radi psihijatrija, psihoterapija – čovjeka, to znači radi se o liječenju duhovne duše, njegove osobe, savjesti, smisla, njegove svijesti, samosvijesti, njegove slobode, kreativnosti, pamćenja, svega onoga po čemu čovjek misli, odlučuje, radi, živi. To nitko ne spašava, to nitko ne liječi. Jer možeš liječiti, ne znam koliko, tijelo, opet umireš i ti i tvoj liječnik i s njime farmaceuti i lijekovi.

Nema lijeka protiv fizičke smrti, ali na sreću, postoji lijek protiv čovjekove osobne smrti.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistentice
Sljedeći članakNOVA SEZONA RADIO EMISIJE
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)