Piše: Marina Baić
Gospodin je vidio moju čežnju za promjenom života i nije ostao imun na tu čežnju. Iako sam svaki dan odlazila na misu i živjela po duhovnosti, mislila sam da mi je Bog na prvom mjestu. Međutim, vrlo brzo sam priznala samoj sebi da to baš nije tako, nekako se to izgubilo. A kako je došlo do te jasnoće, spoznaje i priznanja?!
Imala sam očekivanja od ljudi i ta moja očekivanja nisu se ostvarila. U tim očekivanjima ostala sam povrijeđena te, kako to biva, tražila sam krivca. Međutim, vrlo sam brzo priznala samoj sebi da to nije baš tako. Detektirala sam tu ranu, tu uvredu, taj grijeh. Priznala sam samoj sebi da sam, unatoč svemu tome, zapravo ušla u jednu naviku. Primijetila sam da moj odnos s Isusom nije više onako intiman, osoban – sveo se na pobožno i religiozno, a ne osobno.
Moj Isus, Isus iz Nazareta, Isus koji mi je na prvom mjestu. Iz te uvrijeđenosti shvatila sam da, ako želim biti čovjek za druge, ako želim slijediti Isusa po ovoj karizmi nove evangelizacije i hagioterapije, moram podvući crtu, priznati samoj sebi: Marina, dosta je! I donijeti odluku, odluku za obraćenje.
Poželjela sam ispovijed. U to sam vrijeme studirala, putovala sam u Rijeku. U Rijeci sam susrela svećenika koji me upitao: „Marina, kako si?” U tom trenutku doživjela sam da me u tome svećeniku Isus osobno pita: „Marina, kako si?” To je bio pogled prodoran, osoban, a ja sam doživjela da me Isus osobno kroz tog svećenika pita. Naravno, nisam mogla lagati svojem Isusu, pa tako nisam mogla lagati ni tom svećeniku i reći kao inače: „Dobro sam”, i doviđenja. Moj odgovor bio je: „Nisam dobro”.
Otišla sam na ispovijed. U ispovijedi sam doživjela stid, ali sam doživjela i to da me Isus po sakramentu ispovijedi, po tom svećeniku, ozdravlja. Isus je po tom svećeniku napravio kirurški zahvat na mojem srcu. Nakon toga nisam mirovala. S obzirom na sva iskustva u Zajednici, vrlo sam brzo utvrdila da to više ne može tako.
Nisam stvorena za to, već čeznem za promjenom. Želim gorjeti. Primijetila sam da se taj sveti plam u meni nekako smanjio, da sam ušla u naviku. Nisam postala svjesna toga osobnog odnosa s Isusom. Zaboravila sam na Duha Svetoga, toga ljubitelja čovjeka koji prebiva u mojoj duhovnoj duši. Ja sam prostor njegova djelovanja.
Poželjela sam žarko, žarko da se ponovo zapali taj sveti plam vjere i ljubavi za hagioterapijom i novom evangelizacijom. Da slijedim Isusa po ovoj karizmi i duhovnosti koju nam je ostavio naš Prezbi.
Došla sam u Zagreb na 6. obljetnicu profesorove smrti. Tada sam vjerovala i očekivala da će se dogoditi promjena. Bog na neobičnim mjestima djeluje. Za vrijeme pauze u kafiću susrela sam bračni par iz Zajednice koji sam tada prvi put uživo vidjela. Kad sam čula Krešimira kako zadivljeno priča o Isusu iz Nazareta, doživjela sam čovjeka pored sebe koji zaista ima osobni odnos s Isusom, s osobom Bogočovjekom i znala sam da je to ono što sam tražila. Rekla bih da je ta iskra, taj plamen, jednostavno prešla na mene.
Znajući da duh nije ograničen vremenom i prostorom, dogodila se moja čežnja za promjenom, za obraćenjem u koje sam vjerovala i očekivala. Sjećam se da smo kao Zajednica imali dvosatno klanjanje u kapelici na Svetom Duhu. Jedinstvo, zajedništvo koje sam doživjela nosi me i danas.
Vrlo brzo, zapaljena ljubavi Božjom, krenula sam djelovati zajedno s ostalim članovima drugih područnih Zajednica. Dok grad spava, nas nekoliko iz različitih područnih Zajednica se ustajemo, prvo u četiri sata ujutro, a poslije nekoliko mjeseci u pet sati. Dali smo si interni naziv „Svi u pet”. Odazivamo se na poziv na obraćenje, molimo za obraćenje i primanje Isusovog i Očevog duha, Duha Svetoga, da se dogodi onaj novi izljev Duha na koji nas je Prezbi pozvao, a onda da bi i po nama ta iskra zapalila druge. Dragi čitatelju, odvaži se i ti bdjeti, moliti, iščekivati i čeznuti.
Neka to bude tvoja odluka, a Gospodinova snaga. Neka se u tebi zapali tvoj sveti plam, opredjeljenje za Isusa iz Nazareta.
Svjedočanstvo vjere
