Piše: Ana Perišić
Simptomi ljudske patnje rijetko upućuju na uzrok stvarne boli, a i njihovo uklanjanje čovjeka ne uvodi uvijek u povjerenje, slobodu i radost života. Duhovno-antropološki pristup traži spomenuti uzrok i izvore patnje da bi se iste nadvladale te time omogućilo ozdravljenje čovjeka kao osobe, njegove suštinske vrijednosti i osposobilo ga za otvaranje ljubavi, dobroti i zajedništvu s drugim ljudima.
Egzistencijalne patnje dotiču svakog čovjeka jer bi se trebao pitati tko je zapravo on, kako treba živjeti, za što se zalagati, koja ga žrtva izgrađuje, što dolazi nakon ovog života? Da li čovjek pravi odgovor doseže i živi po njemu, bit će presudno za mir srca i uma. Zato besmisao, bezvrijednost i beznadnost života mogu postati razlog mnogih trauma koje se očituju kroz suicidalnost, depresivnost, strahove, PTSP i dr. Uz egzistencijalne boli, intenzivne su i cjeloživotne patnje koje su ili nepredvidive (iznenadne i nadasve bolne) ili su posljedica nagomilanih negativnih iskustava.
No ono što je u podlozi obiju mogućih patnji i potrebe za ozdravljenjem jest bazična bol koju čovjek doživljava od najranijeg perioda svojeg života. Psihologija i medicina tvrde da su prve tri godine djetetova života najvažnije, a s hagioterapijskog polazišta kaže se da već od trenutka začeća dijete svojom duhovnom dimenzijom ćuti je li prihvaćeno, voljeno i dobrodošlo u obitelj kojoj je darovano. Nerijetko majčinu bolest i nespremnost, promišljanja o abortusu ili pak neslaganje roditelja, neimaštinu i slične poteškoće dijete doživi kao osobnu nebitnost i nevrijednost. Ono prvenstveno registrira stvarnost svojim duhom te svjesnošću uočava odluke majke, ali i oca. Budući da je dijete od drugoga, ono je kontingentno biće – stalno od drugoga postoji. Naime, dijete stvarano od psihosomatske stvarnosti svojih roditelja i životvornog Stvoriteljevog duha postaje novi stvor, duhovna duša, originalna osoba koja i dalje treba Drugoga da bi živio.
Stvoritelj, kao apsolutna ljubav, iz sebe stvara čovjeka, što znači da je po tome čovjek bezuvjetno dragocjeno biće, ali začećem i rođenjem za ovaj nesavršeni, nerijetko ugrožavajući svijet, dijete biva uskraćeno za istinu o sebi i puninu svojih potreba. Stoga, ako ono ne dobiva bezuvjetnu ljubav, nježnost i sigurnost roditelja i bliskih mu osoba, s vremenom će pokazivati posljedice njihovih manjkavosti. One se često izražavaju već kod male djece jer dijete pokazuje emocionalnu ili fizičku preosjetljivost, ili je iznimno nemirno. Ponekad se krize pojavljuje u adolescentskom razdoblju života kroz tjeskobe, anksiozna stanja, napadaje panike i druge vrste strahova, kao i poremećaj prehrane. Također, posljedica bazične nesigurnosti može se uočiti i u zreloj dobi jer osoba ne zna zbog čega ne može vjerovati ljudima koji je okružuju, zašto pokazuje čestu, čak i bezrazložnu ljutnju, zašto upada u razne ovisnosti i profanost života, zašto se deklarira kao ateist ili prkosi vrijednostima, ili pak postaje zločinac. Puno je simptoma patnje, a isti je uzrok koji se očituje kroz manjak bazične sigurnosti, izostanak trajnog ukazivanja na istinu o smislu i vrijednost baš njegovog života, kao i posredovanje cjelovite ljubavi.
Mnogi kažu da ono što se zaboravi više ne postoji te da ono što se davno dogodilo više ne može biti nadoknađeno i ozdravljeno. Ali to nije tako. U podsvijesti se kriju i traumatična iskustva koja kao djeca potiskujemo ili se bojimo njihove težine, stvarnih posljedica, kao i ono temeljno u čovjeku – sjećanje na Izvor njegovog postojanja, Onoga od kojega nastaje i istinski živi – Životvorca. Ta dimenzija jest duhovna pa je prirodne znanosti ne percipiraju te time ni ne dokazuju. Ipak, znanost napreduje pa su pojedini znanstvenici već desetljećima na ovom tragu.
Profesor Ivančić već je u seminaru nove evangelizacije, u dijelu molitve za nutarnje iscjeljenje, otkrio da doživljene patnje u ranom periodu života ostavljaju velike manjkavosti koje treba ozdravljati, iscjeljivati, donositi život tamo gdje ga više nema. Zato roditeljske patnje zbog proživljenih boli i posljedica osobnih grijeha neminovno iste onesposobljava da u punini ljube svoju vlastitu djecu. Uviđa se da ljutnja na roditelje i druge članove obitelji neće osloboditi patnika. Profesor je uočio ljekovitost i nužnost ove molitve budući da čovjekovu „prazninu” – manjkavost ljubavi, temeljne istine i povjerenja može nadoknaditi povezanost s Bogom Ocem, puninom ljubavi koja preko svojeg Sina Isusa Krista sada (!) može biti prezentna čovjeku. Naime, Bog je apsolutni duh, neograničen prostorom i vremenom, a čovjek relativan, ali pozvan na neizmjerni razvoj i, kako smo već naglasili, on treba Životvorca da bi živio, razvijao se i imao svijest o tome da je vrhunsko stvorenje.
Ne postoji čovjek koji je savršen pa tako ne postoji ni savršeni roditelj, no ima Netko tko je stalno tu – Apsolutni koji ne može prestati biti ljubav. Ali zašto to svatko od nas ne može doživjeti nalazi se u nemoći da čovjek, već od svojega djetinjstva, gubi svijest o osobnoj vrijednosti pa mu se i sloboda „zatvara” pred povjerenjem. Nerijetko ljudi kažu da, budući da ih roditelji nisu dovoljno vrednovali, ne mogu vjerovati drugim ljudima ili pak nekom dalekom Bogu. Uočava se i problem toga da mnogi iz različitih razloga nisu članovi Crkve pa im evangelizacijski put nije prihvatljiv, ali tu dolazimo do onoga što hagioterapiju čini dostupnom svakom čovjeku jer Stvoritelja posreduje kroz temeljne vrednote. Svaki čovjek koji nanovo biva osviješten glede zakonitosti Bitka i osobne neponovljivosti počinje vjerovati u dobro, u ljubav. Također, praštanje osobama koje su povrijedile čovjeka patnika uvodi njega samoga u slobodu i osposobljava ga za nove zdrave odnose. Stoga izlaza ima; čovjek ne treba biti usamljen, nesretan i ostati u povrijeđenosti i obezvrijeđenosti.
Koraci koji su mnogima pomogli da pronađu put k istini o čovjeku:
- Ti si originalno biće, nikad nigdje neće biti nitko kao Ti. Ti kao osoba nisi sam od sebe stvoren, no nisi ni od roditelja i predaka nastao – Ti si prvenstveno od apsolutne ljubavi stvoreno biće, Ti si Stvoriteljevo stvorenje, Očevo ljubljeno dijete. Budući da je On apsolutna ljubav, znači da i Ti vrijediš jer si od Njega. Promišljaj o tim stvarnostima i bar poželi biti dionik te istine, otvaraj joj se. Potrebno je ustrajati.
- Ljutnja, gorčina, poniženje i bijeg od ljudi još Te više razaraju, stoga praštaj svima koji su Te povrijedili. Praštanje znači Tvoju slobodu, odluku za Tvoje osobno dostojanstvo i otpuštanje zla koje Ti dolazi od drugoga. Pokušaj ne analizirati negativne misli, odluči se i nanovo ustraj u neprihvaćanju laži o sebi.
- Potrebno je uočiti i vlastitu odgovornost jer si s vremenom obezvrijedio sebe, krenuo sam svojim snagama dalje kroz život ili pak uzvraćao zlo za zlo i odbacio Stvoritelja. Pokajanje je kao tuš koji nanovo vraća dostojanstvo i slobodu. Požali roditelje, pogledaj ljude „ispod maske” jer Ti ni nisu mogli dati ono što sami nisu dobroga doživjeli. Uporno traži, otvaraj se ljubavi Stvoritelja. Odluka za novi život dolazi s Tvoje strane.
- I osvještavaj svoje čežnje, tko bi želio biti, što Tvoje biće kaže o tome tko bi trebao postati? Jedino što se sigurno u ljudskom životu otvara jest put prema razvoju vlastite originalnosti, od Stvoritelja darovane. Reci često „da” životu!
- Nanovo se kroz dan podsjećaj na to da si biće u Bitku – da je stvorenje trajno povezano sa Stvoriteljem i, ukoliko Mu se otvara i traži Ga, utoliko ga On po svojim vrednotama ispunjava. Dopusti Stvoritelju, Očevoj ljubavi, da Te ispuni i ozdravi, jer ta se stvarnost doživljava na duhovnoj razini, u svijesti i slobodnoj odluci. Ti si ono za što se odlučuješ, stoga se odlučuj za život, zdravlje, povjerenje i iskustvo da si ljubljen. Ustraj i bit će.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
