Piše: Ana Perišić, hagioasistentica  

Što to hagioterapiju čini drugačijom od karitativnog djelovanja ili savjetovanja, pitanje je koje se često čuje kod novih pristupnika i onih koji se žele više informirati. Često nas pitaju i zašto budući hagioasistent mora proći cjelovitu formaciju Zajednice Molitva i Riječ, zar nije dovoljno školovati se za hagioasistenta, dobiti dozvolu za rad i samostalno djelovati?

Baš duhovna formacija je ona koja čini osposobljenim hagioasistenta za pružanje hagioterapijske pomoći i podrške potrebnima. Hagioasistent je onaj koji posreduje „lijek“ od „liječnika“ do pacijenta, patnika koji „boluje“ od manjka povjerenja i ljubavi, još od bazičnog vremena života, pa kroz mnoge životne teške situacije, do temeljnih egzistencijalnih pitanja i previranja glede smisla života. 

Hagioterapija nije neka metoda koja se nauči pa je dovoljna samo vještina kako bi se čovjeka podiglo da postane sretan. Cilj hagioterapije nije ozdravljanje od psihofizičkih bolesti, tako ni „mjerenje“ uspješnosti njenog djelovanja ne možemo iščitati izvanjskim simptomima zdravlja. 

Radi se o potpuno drugoj zakonitosti, hagioterapijska stvarnost se događa na razini duhovno-antropološke razine čovjeka. Ljudski duh je u pitanju, radi se o duhovnoj duši, ona je ranjena, nije cjelovita. Cjelovitost je težnja, punina zdravlja na svim razinama, ali prva koja zdravlje treba jest duhovna, antropološka, vrijednosna.

U hagioterapiji se „ozdravlja“ manjak smisla života, bezvrijednost ljudske osobe, nemogućnost praštanja i ostvarenja zdravih međuljudskih odnosa, nesposobnost otkrivanja svoje originalnosti i talenata te sposobnost njihovog ostvarivanja, „ozdravlja se“ i devijacija karaktera, ovisnička neslobodna volja i svaki oblik poremećaja ponašanja, kao i kriva percepcija religioznosti. Kako vidimo, čovjek je u pitanju, on kao osoba, njegova nutrina, temeljne ljudske vrijednosti i smislenost življenja.

Hagioterapijska zakonitost događa se i na čovjekovoj racionalnoj razini, ali prvenstveno u umu, dubokoj spoznaji i svijesti stvari koje nadilaze ovozemaljsku stvarnost. Ne može se načiniti mjerač ljudske sreće, ali ni ljudske čežnje za ljubavlju, potrebe za pravdom i istinom, oživljujuće dobrote koju susrećemo u osobama koje su spremne sve učiniti za nas.

Punina svega toga događa se u Stvoritelju, samo je On sada tu, u svojoj apsolutnosti. Samo otvaranjem Njemu koji je punina vrednota, može se dogoditi „ozdravljenje na duhovnoj razini“. 

Samo Apsolutni duh može nadoknaditi manjkavosti našeg ljudskog duha. „Lijek“ i „liječnik“ u hagioterapiji je Isus iz Nazareta, po sili i snazi Duha Svetoga. On vodi k Ocu Stvoritelju svega živoga, na poseban način krune postojanja, a to je čovjek.

No, treba imati na umu da se hagiopacijentu ne pomaže molitvom, nego mu se posreduju vrednote, tako da ga hagioasistent, po spoznaji i iskustvu, „nuka“ da ih prihvati.

Hagioasistent je isto tako čovjek, sa svojim duhovno-antropološkim bolima koje mu se po istim zakonitostima „ozdravljaju“, ali on je i onaj koji nastavlja „rasti“ u snazi Duha Svetoga, da bi bio u stanju posredovati „lijek“ drugom čovjeku. Taj „duhovni rast“ hagioasistent dobiva u karizmi – duhovnosti Zajednice Molitva i Riječ.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.