Piše: Silva Vrdoljak  

Čovjekova duhovna duša, a to znači antropološka razina čovjeka, krije u sebi tajne i nepoznanice čovjekova života. Čovjekova duhovna duša je snažna jer je tu sposobnost primila od samog Stvoritelja, a čovjekov duh je velika snaga na ovome svijetu i čovjek može puno toga ostvariti ako se na njega osloni. Sigurno imamo bezbroj takvih životnih iskustava koja su nam potvrdila tu istinu. Duh djeluje na način inkubacije. Ako se čovjek za nešto odlučuje i snažnom voljom se usmjeri ka tom cilju, tada ga može i ostvariti. Čitav čovjek je duhovan jer sve je u njemu oživljeno, a život nije energija ni mrtva sila, nego duh koji oživljava. Možemo radosno zaključiti da je čovjekov duh nevjerojatna stvaralačka snaga i da je on naša realnost.

No, ljudski je duh ograničen i ranjen zlom koje čovjeka uništava od vremena prapovijesne krivnje do danas. Čovjek se trudi da se opre zlu i razaranju svog organizma na svim područjima svoga bića, a to znači da zna da je bio nekada savršeniji, a sada je oštećen, ranjen, potreban ozdravljenja i nema tu dostatnu snagu dobra u sebi u borbi protiv zla. Zlo je jedini odgovor na teška i bolna pitanja patnje, trauma, nemoći, izgubljenosti i tjeskoba. Čovjekove antropološke i teološke strukture su često oštećene i uzrok su mnogih čovjekovih problema i životnih muka. Čovjek zna da je kriv što nije bolji, krjeposniji, marljiviji, te se stavlja u stav obrane od kritika, odgojnih opomena, napada opravdavanjem, uvrjedljivošću, samoobranom, agresivnošću. To je simptom da se radi o pasivnosti u odnosu na razaranje njegova bića preko zla u sebi i okolini, što u njemu stvara krivnju.            

Duhovno je „zagađenje“ mnogo gore od zagađenja vode i zraka. Ako je čovjekov duh „zaražen“ sebičnošću, borbom za prestiž, licemjerstvom, idolopoklonstvom, tada se to očituje u svijetu vidljivim simptomima taštine, nebrige, ravnodušnosti, uspoređivanja, zavisti, ljubomore, ogovaranja, željom za moći i profitom. Dovoljno se samo sjetiti svojih nemoći pred tuđim ili osobnim zlom i već čovjek doživljava frustriranost. Zatim, kakvi su naši međuljudski odnosi, naši brakovi, obitelji, radna i razna druga okruženja i već nam je dosta. Možemo tužno zaključiti da čovjekov duh može biti i nevjerojatna razaralačka snaga i da je i to naša realnost.

A što je istina?

U povijesti čovječanstva neprestano se odigrava borba za život naprosto. U takvom stanju čovječanstva postoji jedan događaj koji nas uvjerava da izlaz iz ropstva zlu postoji. To je život i djelo Isusa iz Nazareta koji je za sebe rekao da je istina. Znači, čovjek više ne mora biti izgubljen, dezorijentiran, jer Istina mu se objavila i otvara se čovjeku, govori o sebi čovjeku, govori tko je On i da je ljubav, govori i što hoće za svakog čovjeka: želi ga „uvući“ u ljubav, angažirati za ljubav.  Pokazuje čovjeku put kako ući u tu ljubav, pokazuje da je On praštanje i da praštanjem ulazimo u život. Kakav je tek to realizam! To je realno veliko povjerenje i velika ponuda za svakog čovjeka.

Obratom do Istine

Razvidno je da su Isusov život i djelo nužni za svakog čovjeka, a nadnaravni život nije nenuždan „ukras“ ljudskog života. Pogotovo je to opasno kada počnemo govoriti kako je čovjeku dovoljan i naravni cilj. Zato je vjera sudbonosna za čovjeka i to opet ne zato da bi čovjek postigao nešto više, nego da bi uopće nešto mogao postići. Zato moramo prilaziti svakom čovjeku na „tlu“ vjere, koje je zajedničko za sve ljude, religiozne i ateiste. A to znači da moramo biti stalno na putu, u stalnoj metanoji, u stalnom obraćenju. Znanost može samo pomoći našem obratu, našoj metanoji. Istina je samo jedna.

Najbitnija zadaća u životu čovjeka – postati čovjek vođen Duhom

Dahom života kojim nam je udahnuta besmrtna duša, Duh drži u životu naše tijelo i funkcioniranje svega što nazivamo čovjekom u sebi. On stoji iza svega, on je gospodar, vlasnik svega. Mi smo gosti u samima sebi. Nepovjerenjem prema Njemu i strahovima možemo poremetiti Njegov projekt u nama. Pustimo li ga, on u nama ostvaruje nezamislive čežnje. Pogotovo u onima koji su krštenjem ušli u posebno zajedništvo s njime.

Živo zaželimo da nas samo Duh vodi, i to mu iskreno recimo. Odrecimo se svih drugih sila i idola. Sklopimo savez s Duhom. On vodi slobodi i miru. Samo je jedan Duh, Duh Sveti u kome čovjek može naći sigurnost i slobodu. On je Duh Isusa Krista. 


Literatura: T. Ivančić, „Svestrana izranjenost čovjeka

                 T. Ivančić, „Ako Bog umre

                 T. Ivančić, „33 meditacije

                 K. Wojtyla „Put do Krista

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.