Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica/ CHT Koprivnica
Predragi, voljeni i dragocjeni čitatelju, pitam tebe i sebe toliko puta: Kojom snagom poći već iz jutra? Kojom hranom hraniti svoj duh u toku dana? Nakon tolikih kišnih proljetnih dana i hladnih vjetrova, svanulo je jedno novo, predivno, proljetno jutro.
Šest i trideset je sati i odlazim svojim biciklom do izvora ŽIVOTA izvora ŽIVE VODE. Naučio me moj dragi profesor Ivančić, kad voziš bicikl, pogled mora biti uvijek gore, u visine. Tako i ovoga jutra činim kad izlazim iz svojeg stana. Kad ono između oblaka, izlazak jutarnjeg sunca i zrake probijaju kroz oblake i padaju nad moj grad, da bi obasjale čovjeka. To je vidljivi dodir Ljubavi, spoj neba i čovjeka, bez kojeg čovjek ne može živjeti. I ovim kratkim tekstom želim te dragi čitatelju spojiti sa tim izvorom ŽIVOTA, koji je u tebi i u svemu što raste, cvjeta i miriše ovog proljeća.
Na tebi je da poželiš biti radostan i da otvoriš vrata svoje duše, toj čudesnoj Ljepoti. Uz ovaj tekst darujem ti i sliku „Međugorskog“ maslačka, koji se tako snažno bori da bi svojom bojom i ljepotom opstao na ovom kamenu, po kojem se penju već milijuni ljudi, koji traže ŽIVOT. I dok promatram tog maslačka, koji je na sunčanoj strani, vidim i onu drugu zasjenjenu stranu. A on se drži čvrsto za taj „zaglavni“ kamen. A Ti dragi čitatelju, dobio si više od maslačka. Dobio si silu i snagu Duha, koja te oživljava. Koja baš tebi sada progovara: USTANI I HODAJ! MOŽEŠ TI TO.
Ne nosi tijelo tvoju osobu. Duh je taj koji oživljava svaku tvoju stanicu, koji ti daje ŽIVOT, koji ti daruje ovo proljeće, ptice, ovo sunce i sve što se miče na zemlji, pod zemljom i u zraku. Sve živi u Duhu za tebe i svakog čovjeka. Čujem kako moje srce progovara: A koju stranu života ti biraš već iz jutra?
Pitam i sebe i tebe dragi čitatelju: Hoćeš li krenuti putom svjetla, putom Dobrote, Istine, Ljubavi, Ljepote, mira, radosti…. Ili? Možda si nemoćan, da ustaneš iz neke depresije, tuge,…..znaj da sunce može doprijeti i do tvojih dubina, jer tvoje dubine jesu ŽIVOT. I dovoljna je samo jedna zraka sunca, koja može u tren, kad poželiš i otvoriš vrata svoje duše, obasjati tvoje čitavo biće i sigurna sam da ćeš poželjeti i ti drugima vikati: Ljudi, izađite iz svog mraka. IZLAZ JE TU! U TEBI I PORED TEBE!
Baš tako te i ja želim zagrliti i ohrabriti u ovom jutarnjem proljetnom susretu NEBA i mene. Hvala ti što ćeš i ti češće biti zagledan u Ljepotu jutra, kapljice rose koje sjaje na suncu, mirisu poljskog cvijeća, letu šarenog leptira,.. A onda zahvali TVORCU SVEGA ŠTO POSTOJI i reci i drugima da traže taj izlaz u ŽIVOT. Tako i ja sada nakon ovog jutarnjeg pisma tebi dragi prijatelju, radosno jurim na svoj gradski eko- vrt, gdje me čeka jedna ŽUTA KLUPA, obasjana suncem, zasađeno povrće i cvijeće, svih mirisa i boja, koje je u tom Duhu izraslo već veliko i uskoro će se zacrveniti jagode i trešnje. Čeka me cvrkut svakojakih ptica koje me okružuju. Čeka me i žablji kreket u potoku pored vrtova.
Da dragi prijatelju i to se zove POVRATAK U RAJ na ovoj zemlji i to već iz jutra. Dopustimo DUHU neka čini i čini…. uvijek nešto novo u nama i oko nas. Čak se i ne moraš puno truditi svojim snagama, već se prepusti milini, svijetlu i toplini proljetnog sunca, da te miluje i zagrli ta LJEPOTA oko tebe i u tebi. SIGURNA SAM, DA ĆEŠ TADA PREPOZNATI PRAVI SMISAO SVOJEG POSTOJANJA. RADOSNO TI TVOJE SVAKO NOVO JUTRO, PA I ONO KADA SE SUNCE SAKRIJE, ALI TVOJE DUBINE SU SADA SUNCE NA KOJE ČEKAJU SVI ONI KOJE ĆEŠ SRESTI U SVOM DANU. I TI POSTAJEŠ ONA MALA, CESARIĆEVA VOĆKA POSLIJE KIŠE, KOJA BLJEŠTI SUNCEM OBASJANA.
