Piše: Nevenka Plivelić
Nakon ugodno provedenog dana s prijateljicom, sjedale smo u auto. Bile smo vesele, sretne. Pri ulasku u auto prijateljica se javila na mobitel koji je netom zazvonio, a ja sam, privučena zamamnim mirisom grma ruža uz cestu, ubrala jedan tek rascvjetani pupoljak.
Sjele smo u auto. Lice prijateljice bilo je skamenjeno, bolan grč ocrtavao se na njenom sada izobličenom licu i gotovo da nije ni disala. Nije mi trebalo objašnjenje za tako iznenadnu transformaciju. Iz telefona koji je držala, sada već drhtavom rukom, čulo se užasno vikanje i nije bilo teško shvatiti kakve tek riječi uz to dolaze.
Nakon završenog razgovora prijateljica se okrenula prema meni i pogledala me očima punih suza od jada, ljutnje, nemoći i nevjerice. Samo što je otvorila usta da sve to izbaci iz sebe, spontano sam joj samo pružila netom ubranu ružu. Njeno se lice u sekundi potpuno promijenilo, bolan grč zamijenio je smiješak, oči su joj zaiskrile i cijela je zablistala.
Rekla mi je da je ta ruža vratila iz ponora u život. Više mi nije imala potrebu ništa reći u vezi telefonskog razgovora. Pobijedio je bitak. U sekundi našla se u ljepoti, istini, dobroti i ljubavi i osjetila se ponovno cjelovitom i živom.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
