Piše: Zrinka Šarić 

U ovo bučno doba gluhi najbolje čuju, slijepi najjasnije vide u moru slika i jumbo plakata. 

ZBUNJENA ŽENA 

Povijest je ženi ispisala velike nepravde diskriminacijom. Žena se uspjela izboriti donekle za svoja prava, ali nije za sebe. Potvrdila se, okušala na svakom području života, postigla sjajne rezultate i zaslužena priznanja, a još trpi nepravdu diskriminacije od muškog društva. Razotkrila se do vlastite intime i otkrila svijetu vlastito umijeće kao prava ambasadorica svoju nepoznatu zemlju i naciju.

Pridonijela boljitku društva u kojem živi i pokazala svoje vrhunske sposobnosti. A onda kao ranjena lavica, zbunjena, osvetnički vrišti raznim pokretima i zalaganjima koji ne pridonose društvu, već ga razdjeljuju, cijepaju, čine podijeljenim, ugrožavajući okolinu i sama biva ugrožena.

Divljem i neciviliziranom društvu u vremenu civilizacije nužno je „srce“ čovjeka. Zašto se žena pogubila u suvremenom društvu toliko da je izgubila srce i ne umije se sva zauzeti za čovjeka? Što se to dogodilo sa ženom da se okrenula protiv sebe do te mjere da ne voli biti ženom i ne umije biti žena? Je li žena ugrožena od same sebe kada diže glas i protiv žene? Čime žena ranjava samu sebe kada se ne zna nositi s krivicama sve do suicida ili kad ozakoni smrt nedužnog i nemoćnog bića?

Kako sačuvati ženu da i sama čuva život? Tko može obraniti ženu od nje same? 

SAMO Onaj TKO JE HTIO DA BUDE ŽENOM! 

SRCE DRUŠTVA 

Suvremeno društvo ima čitav organizam, samo ne kuca za čovjeka jer nema srce. Samo žena, ozdravljena hagioterapijom, može oplemeniti podivljalost i raskrinkati podmuklu agresiju suvremenog društva protiv čovjeka.

Zato je hitno potrebno spasiti ili donirati srce nasmrt ranjenom društvu. Srce je središte čovjeka. Iz njega izlazi dobro ili zlo, lijek ili otrov, ljubav ili mržnja. Srcem čovjek izdaje, vara, biva nevjeran ili ostaje vjeran. Ubija život ili ga rađa. U srcu se donose odluke plemenite, čovjekoljubive ili nečovječne, pune zloće. Kad srce izda Srce i pronevjeri Srce tada srce društva krvari i događaju se rastave i ratovi. Čovječanstvo vapi za Srcem. Žena je „srce“. Jer samo pod srcem može kucati i rasti srce. Ta čast i milost pripala je samo ženi. Tu negdje, na tom području života, zakinut je muškarac.

Pitam se: Je li mu nanesena nepravda? Je li žena dobila veći udio u sustvaranju svijeta? Jer žena je nositeljica života, srcem ga donosi na svijet. Ja suosjećam s muškarcem jer je veličanstveniji dio pripao meni kao ženi.

Ženi je povjereno više. Zato sama žena može raskrinkati laž da „nije“ ono što „jest“.

Nakupine stanica, „dijete“. Ozdravljajući antropološko područje u sebi žena treba progledati i čuti srcem da vidi i čuje srce pod svojim srcem. Istina oslobađa ženu od same sebe, a onda se u njoj budi čudesna moć i ona nastupa snagom duha jer je srce ozdravljala Srcem svih srdaca.

Zato žena treba čuvati srce jer ono pripada Srcu da se ne pogubi, da ne ostane prazna, bez elana za život. Ako ga svakom pomalo daje, nje nema jer ona je srce. Čestite i pobožne žene mogu srce izdati, dati ga nekome kome ne pripada. Zato srcem lutaju, a tijelom samuju jer ga nisu predale i posvetile onom kome pripada, Srcu svih srdaca. Tu mogu ispaštati svojim izdajničkim, preljubničkim i bludničkim srcem sve žene, udane i neudane, starije i mlade. 

UZOR ŽENE 

Društvo odjekuje krikovima žena. Očajnički žena traži uzore do te mjere da mijenja svoj oblik lica i tijela kirurškim zahvatima i bolno do srži, u dubine srca zarije nož da odstrani sebi najmilije vlastito dijete, brinući da ne izgubi slobodu. Tim zločinačkim činom sama sebe zatvara iza željeznih rešetki svoje neostvarenosti. Maše zastavom „moći“ koju nikad nije u sebi prepoznala i vrišti za samoiscjeljenjem otvarajući ranu još više, misleći da samu sebe može spasiti. Lažući drugima, laže samoj sebi.

Žena voli biti zapažena, primijećena i nakićena. Ako je srce puno ljubavi, ona se kiti životima. Ako je srce ranjeno, ona rezbari svoje tijelo, a ostaje prazna. Žena treba uzor. Žena se voli ogledati. Diviti se. Gledati sebe u zrcalu. Docrtavati si jer je svjesna svoje nesavršenosti. Žena čezne za ljepotom jer je odraz Ljepote.

Žena treba Ženu srca. Ti koja jesi žena srca, tebe pitam: Pod čijim srcem je kucalo Srce svih srdaca? Tko je ogledalo u kojem se možeš ogledati, Žena za sva vremena?

Tko je zrcalo iz kojeg će uvijek zrcaliti ljepota, Žena nad svim ženama? Tko je jedini UZOR, ostvarena Žena koja vodi do samog savršenstva, do Istine koja ispunjava sve praznine i donosi slobodu? Tko je najvjernija koja te čini milom i dragom, nježnošću zaogrnuta? Tko je Odvjetnica, Žena koja te brani plaštem čistoće?

Samo hagioterapijom ozdravljena žena može intuitivno otkriti ogledalo Istine i duhom čeznuti za Svetim lijekom Ljubavi koji svijet ne proizvodi, već opstaje od Njega. Tek ozdravljena žena dopustit će mnogim srcima da kucaju pod njenim srcem. Ta brojna srca bit će njen nakit kojim će se krasiti i koji će ju činiti ljepšom. Brojna dječica „ženā srcā“ činit će svijet ljepšim, a društvo boljim, humanijim, čovjekoljubivijim jer svijet vapi za dobrim ljudima, ljudima srca.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakOj, budi svoj!
Sljedeći članakTemelji čovjekovog života
Zrinka Marinović Šaric
Hagioasistentica i evangelizatorica, rođena 1962. u Poličniku kraj Zadra sada živi u Samoboru, udata, majka šest kćeri. Prvi preokret u životu učinio je seminar profesora Ivančića 1983. u Zagrebu. S hagioterapijom se susreće 2000. godine. Intenzivno školovanje u hagioterapiji kreće s prvim međunarodnim studijem hagioterapije održanim 2009. godine u Zagrebu. Centar za hagioterapiju u Samoboru osniva 2012. Drži individualne hagioterapije, tribine, redovite hagioterapijske susrete srijedom u Samoboru i seminare za evangelizaciju po Hrvatskoj i Europi.