Pripremila: Silvija Ivir
Na samom početku Došašća, u utorak 2. prosinca, u sklopu Građanskog utorka u Samoboru, održano je hagioterapijsko predavanje koje je okupilo velik broj sudionika.
Hagioasistentica Zrinka Šarić Marinović započela je pitanjima o iščekivanju.
Koga to čekamo i tko koga zapravo čeka u Adventu? Tko to dolazi ili kome to mi trebamo doći?
Za kim čezne duša naša? I tko je zapravo već došao, a da ga nismo susreli?
Nastavila je odgovorima: “ Zapravo ti trebaš doći k Onom za kim ti duša čezne. K Onom tko te razumije, opravdava, tko te poznaje kao originalnu i autentičnu osobu i prihvaća te baš takvu kakva jesi. Naše iskustvo je da sami sebe ne prihvaćamo i uvijek želimo biti drugačiji da bi nas drugi prihvatili. To je zbog naših rana još iz bazične dobi jer smo tada doživjeli neprihvaćenost i neželjenost, zbog čega smo izgubili svoju originalnost.”
Nastavila je razmišljanjem je li Advent blještavilo, miris hrane i kuhanog vina, kupovanje poklona i odlazak na neku destinaciju da bismo objavili fotografije na Instagramu. Ili je to pobožnost, pa su to odlasci u crkvu na zornice, gdje mislimo da smo bolji od drugih koji ne idu?
“Dubina duše ćuti odgovore: Advent je zapravo susret. Susret tebe i Onog tko spaja Nebo i zemlju ,
Onog tko zbog tebe dolazi. On koji je čežnja duše tvoje. Prva ljubav koja te ljubila prije nego što je itko znao za tebe i u život iznjedrila. On je Dah tvoga života u času tvoga začeća. Zato si željena, voljena i planirana.”
Hagioasistentica nas je, zatim, podsjetila na nadu. Prva svijeća koju palimo u Adventu simbolizira nadu. Nada nas stavlja u pokret, u akciju. S nadom mi se krećemo prema vjeri, a vjera je ta koja nas vodi do cilja. A cilj je ljubav sama, bezuvjetna. Nastavila je: „Upali prvu svijeću nade u svojim dubinama. Neka ti rasvijetli mrak u kojem nemaš odgovora na teška životna pitanja. Kada se osjećaš beznadno, nada je ta koja te pokreće. Nada nikada ne prestaje.“
Istaknula je kako je važno da se dogodi taj susret, da se dogodi Božić u tebi koji čini novog tebe. Jer pitanje je zašto se uopće dogodio taj spoj Neba i Zemlje u liku povijesne osobe? Zato što nam Netko treba biti Put na kojem nam je ostati. Treba nam netko s kime se možemo poistovjetiti. Sretno smo čovječanstvo jer je Isus Bog i čovjek, osoba koja nam pokazuje kako je to biti odbačen, koja se zna nositi s izbjeglištvom, koja je, kao i svi mi, bio u strahu, gladan, neprihvaćen, u neudobnom, na hladnom. Samo On životom pokazuje kako praštati, ljubiti i prihvatiti svakog čovjeka. Samo On daje život za čovjeka. To je Učitelj života!
S Njime sve dobiva smisao; i onaj najbanalniji posao koji moram odraditi i osoba koja me živcira i ona osoba koja me ne može podnijeti i prihvatiti. Sve to ima smisla, sve me to kreira, stvara me novoga, rađa me. Zato je veliki Bog postao mali čovjek da ga bolje možemo susresti u bespomoćnom djetešcu.
Na kraju hagioasistentica nam je posredovala terapiju:
„Povjeruj da si Njegov plan. Reci: ‘Ja sam Tvoj projekt, vjerujem da Ti sa mnom činiš što i kako treba, vjerujem da mi Ti uskraćuješ i daješ baš ono što je za mene dobro.
Vjerujem da me Ti prihvaćaš, opravdavaš, ne sudiš kao što se sudim sam, vjerujem da me vodiš. Baš po svemu ovome želiš me sačuvati za sebe kao biser.
Ja sam Tebi najdragocjeniji.
Vjerujem da sa mnom iz dana u dan stvaraš novog mene, unatoč tome što u mene svi upiru prstom.
Vjerujem da si Ti Božić u meni, da ti činiš sve novo u meni, da činiš novu moju svijest, vjerujem da si ti u mojoj savjesti glas Bitka.
Govoriš mi što je dobro, a što loše i zato ću slijediti taj glas.
Vjerujem da si ti sloboda u meni, da si mi darovao dostojanstvo i da mi ga podižeš kako mi ga drugi ne bi mogli gaziti.
Vjerujem da si Ti taj koji me približava sebi jer ne mogu i ne želim bez Tebe od danas jer Ti činiš sve novo u meni.
Ti si Božić u meni.’“
