U uredništvu portala smo osobno uvidjeli kako nije jednostavno napraviti treći korak (misao, riječ i djelo) te pročitano provesti u praksu.
Kako bi sve nas motivirali i nadahnuli na konkretnu praksu odlučili smo pokrenuti novu kolumnu. Koja će za početak izlaziti dva puta tjedno i svaki tjedan će biti neki novi kolumnist član Zajednice Molitva i Riječ (ZMR). Ideja je da budu kratke, ali proživljene. Pozivamo i vas da pokušate s nama uroniti u praksu, ali i poslati nam svoje iskustvo prakse ili komentar na mail: urednistvo@hagio.
Piše: Marina Ćavar
SAGRADI KUĆU NA STIJENI
U vremenu kada nisam bila fascinirana Tomislavom Ivančićom, niti njegovim radom, zaboravivši na sve ono što sam primila u djetinjstvu, kada me je mama vodila na njegove seminare, pokazalo se da mi je upravo taj moj kritički stav pomogao da kasnije uđem u formaciju i svim srcem „zaorem“.
Naime, gledajući „ispod oka“ sve što su Utemeljitelj i njegova zajednica radili, isprovocirana jednom bliskom osobom, koja je bila oduševljena s njim, odlučila sam sve to provjeriti. Provjeravala sam dugo. Odvagivala svaku riječ koju je rekao, s dozom kritičnosti i promišljanja. Nisam bila naklona nikakvim emocionalnim uvjerenjima drugih ljudi, s kojima sam ga slušala u Kinoteci.
Promatrala sam tog čovjeka, njegov govor, njegove geste. Imao je puno humora. Meni u to vrijeme nije bilo do humora. Onda sam, između ostalog, upoznala Mateu i Marinu, na studiju koji sam upisala. Gledala sam te dvije krasne i uzorne djevojke pune života, dobrote i iskrenosti. U Matein osmijeh „mogao je stati cijeli svijet“. Bile su vjerne članice Zajednice Molitva i Riječ i izlazile ranije s predavanja, samo da bi stigle na vrijeme na događanja zajednice, iako su zbog toga znale „platiti i visoku cijenu“ kod strožih
profesora. I s jednom i drugom razgovor je uvijek tekao spontano, bilo je puno iskrenih i ljudskih tema, kao da bi vrijeme stalo, slušajući sve njihove ciljeve, vizije i život u punini koje su živjele. Išla bih kući poslije predavanja, a Marina bi mi rekla: „Idem na molitvu na Kaptol. Da li bi ti možda sa mnom? Zamolit ću Krunu da te pusti.“ Kruno je bio glavni i odgovorni za „prolaz u kapelicu na Kaptolu“ i nije se moglo tek tako tamo provući. „Ne, ne. Hvala ti.“ Ona me je gledala i govorila kako ona misli da sam ja baš za njihovu zajednicu. To je bilo ono sunce koje je topilo led u meni.
Pomislila sam, pa ako se one tako ponašaju, mora biti nešto u toj zajednici.
Jednom sam stvarno i došla na Kaptol, i ugledala Mateu, mladu, lijepu djevojku, kako dugo
nepomično sjedi gledajući u Svetohranište. Sama u kapelici. Tada sam odlučila i ostati, i u kapelici i u ZMR. Osjetila sam duboku sigurnost. Ovdje ima ljudi koji stvarno vole Stvoritelja. Kasnije sam razumjela prof. i sve ono što je činio. To je bio njegov način kako
se približiti čovjeku. Način koji do tada nisam imala priliku nigdje vidjeti. „Svima bijah sve, samo da sve pridobijem,“ rekao je sv. Pavao, a prof. to potvrdio svojim životom, ne oskvrnuvši ni malo svoje svećeničko dostojanstvo pri tome.
Provodiš li ti vrijeme sa Isusom u Svetohraništu? Širiš li radost oko sebe i potičeš li druge samo svojim osmijehom na promjenu? Ljubiš li ih?
