Piše: Lana Poljak Branisavljević
OZDRAVLJATI RELIGIOZNOST
Naša duhovna duša je neizmjeran biser. Sam Stvoritelj ju je pažljivo i s posebnom ljubavlju stvarao. Ona je satkana od nebrojenih sposobnosti darovanih čovjeku da ih u slobodi razvija i tako postaje vrhunska i dostojanstvena osoba. Jedna od tih sposobnosti je i čovjekova religioznost. Ona je put i mogućnost neposredne komunikacije sa Stvoriteljem. Tu se naš “ja” susreće sa tim blagim i nježnim pogledom Svemogućeg. To je “mjesto” gdje možemo iskusiti predokus vječnosti, gdje smijemo biti upravo ono što jesmo, baš ovakvi kakvo jesmo, jer nas On ljubi, razumije, prihvaća i opravdava.
No, čovjekova religioznost je često okrnjena, razorena ili onesposobljena zlom koje sami činimo ili su nam drugi učinili, kao i zlom prisutnim u svijetu oko nas. Tada u čovjeku nastaje praznina i on više ne zna kamo bi krenuo. U toj praznini pred čovjekom se počinju otvarati brojna pitanja na koja on sam više nema odgovora, poput:” Zašto sam stvoren? Koji je smisao moga života? Što je to dobro i ispravno, a što me vodi u propast? U konačnici, da li je smrt naš kraj?”.
“Utišavši” tu vezu sa Stvoriteljem čovjek počinje naivno misliti kako više nikome ne odgovara svojom savješću, njegova sloboda sve više postaje nesloboda. Čovjek tada u svojoj oholosti postaje “mali Bog” i čini kao da sve zavisi o njemu, njegovim naporima, materijalnim dobrima i uspjesima, oslanja se samo na ljude. No, čovjek bez komunikacije sa Izvorom svoga života ubrzo postaje izmanipuliran, nesretan, prazan, razočaran…On živi, no, ne zna za što živi. Ranjenost religioznosti očituje se i u tome da smo skloni stvarati neku svoju zamišljenu sliku Stvoritelja, pa je tako puno puta On za nas samo “izvršitelj” naših prošnji i zamolbi ili pak smatramo da je tako daleko da niti ne vjerujemo da nas može čuti, a kamoli biti nam blizu u našim svakodnevnim životnim situacijama. Često nam se nameće i slika strogog suca koji nam podignutim prstom prijeti ili nešto zabranjuje.
No, prijatelju dragi, hoćemo li biti tako naivni? Zar nije naš Stvoritelj Ljubav sama? Nije li On Ljubav koja se bez mjere razdaje baš svakom čovjeku, a posebno onome koji je razoren zlom pa urliče i viče protiv Njega samoga? I može li Ljubav prijetiti i kažnjavati? Može li Ljubav ne praštati i ne spašavati? Može li On ostaviti svoje miljenike bez zaštite od zla? Ta On sam nam govori: “Ljubavlju vječnom ljubim te! Da te svi iznevjere i ostave, ja tebe nikada neću napustiti!”. U takvog Stvoritelja želimo vjerovati i k Njemu ići. Krenimo od danas korak po korak ozdravljati našu religioznost…
Pred tobom stoji Ljubav koja baš tebe čeka…da Mu i danas povjeruješ, da Mu kažeš da ga trebaš i da želiš s Njime biti. Tada sve dobiva pravi smisao i više ne moraš lutati…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
