Piše: Maja Božić Šakić
Imala je 42 godine kad joj je dijagnosticiran prošireni stadij raka jajnika. Nije klonula duhom, hrabrila je i supruga. Dotad vrlo aktivna, morala je značajno reducirati svoju aktivnost kada su tegobe postale izraženije. Nastupilo je razdoblje pogoršanja, slabosti i bolova. Postupno su je fizički simptomi prikovali uz krevet. Imala je podršku obitelji i bližih prijatelja. U tom sam je vremenu kao liječnik onkolog u mobilnom palijativnom timu počela posjećivati otprilike jednom tjedno, najčešće s medicinskom sestrom. Vrlo detaljno smo prolazili kroz simptome, aktivno se zauzimala za to da se tretiraju što primjerenije. Pomagali smo u svemu, koliko god smo mogli. Ipak, znajući da su nam terapijske mogućnosti ograničene, stalno me opterećivalo što će se dogoditi, što reći, kako ćemo se nositi sa situacijom kad dođe do daljnjeg pogoršanja.
Ostavljala je dojam da je spremna podnijeti što treba. Nije se puno žalila, nije pokazivala neku tugu ili strah. U tom vremenu u kojem je još imala nešto više snage nije željela razgovarati o sebi ili nečemu drugom osim o simptomima bolesti i liječenju. Ni ona ni suprug nisu bili vjernici u užem smislu riječi. Nismo započinjali razgovor o umiranju ili smrti.
Sve mi je teže bilo ići k njima gledajući kako pomalo sva medicinska oružja zakazuju i kako se približava kraj. Bila mi je potrebna posebna priprema za opušten ulazak u njezin dom i susret s njom, njenim pogledom, njezinim očekivanjima. Činilo mi se da me taj, inače vrlo živ i pronicljiv pogled pita, proziva i traži odgovor. Osjećala sam neku nejasnu nelagodu pred njim. Prije dolaska sam morala sebi posvješćivati da smrt nije kraj, da se život nakon prolaska ovozemaljskog samo mijenja, da je Otac i Spasitelj sa svima nama i da nitko uistinu ne nestaje.
Često sam u molitvi zahvaljivala Bogu za nju i prikazivala je, sav njezin hod na zemlji, pređeni put, svjesne i nesvjesne grijehe, ljude s kojima je bila povezana; molila sam Isusa da dodirne njezino srce. I tako bih se i sama nekako mijenjala prema toj situaciji, podnosila i njezinu i svoju nemoć da vratimo izgubljeno fizičko zdravlje.
I kako je njena slabost bila veća, mijenjao se i njezin stav. Više se nije držala distancirano i nedodirljivo. Sve je toplije i otvorenije reagirala prema nama.
S tom većom otvorenošću pojavila se i neka nova srdačnost i susretljivost. Počeli smo doživljavati da se vidno veseli našem dolasku. Rado je s pažnjom i zahvalnošću komentirala provedene terapijske mjere. Bilo je očigledno da joj je dolazak tima značio dodatnu sigurnost i radost; bilo je očigledno da je i sama iznenađena time koliko joj to znači. I svojem, inače vrlo brižnom i privrženom, suprugu je sugerirala da se nakon njezine smrti priključi nama palijativcima u nekom obliku pomoći. Mislila je da bi to bilo dobro za njega.
Posljednja dva tjedna teško je govorila, ali je njezin pogled i izraz lica govorio o nekoj promjeni u njoj, o nekom novom unutarnjem doživljaju, novoj svijesti. Postalo joj je jako važno i drago što možemo malo biti uz nju. Kao da bi osjetila nekakvo rasterećenje i snagu kad bih samo sjela kraj njenog kreveta. Osjećala se među nama tada jedna nova, drugačija, dublja i vrlo prirodna povezanost. Kroz ove susrete, kroz unutarnju pripremu, kroz iskustvo koje smo podijelili, kroz prisutnost uz nju i supruga, nekako smo dobili sasvim novi značaj jedni za druge.
Donedavno stranci, daleki, različiti po mnogočemu, postali smo nekako bliski i jednostavni u odnosu jedni s drugima. Vidjeli smo se novim očima, otkrili smo ono dublje skriveno jedni u drugima i to nas je povezalo. Naši su susreti postajali sve tiši i svečaniji.
Posljednji put kad sam je posjetila bila je sasvim slaba, ali ipak prisebna, gotovo vedra i opuštena. Zagrlili smo se… Onako epidemiološki korektno… Pitala sam je što misli o tome jesmo li u dobrim rukama. Kimnula je glavom i nasmijala se. I takvu je pamtim. I mislim kakvo su nepoznato bogatstvo ti zadnji dani života. Koliko potencijala u njima ima za osobu koja odlazi, za one koji je okružuju, za sav svijet i njegovu promjenu. Dolazi mi na um jedan često citirani tekst danskog filozofa S. Kierkegaarda koji kaže:
„Onaj koji želi pomoći mora najprije „klečati” pred onim kome želi pomoći. On mora shvatiti da pomaganje nije vladanje već služenje.”
